Afrika
U zadnjih nekoliko godina o Kilimanjaru se dosta pisalo, ali se je rijetko uspon izvodio u kombinaciji s Mt.Kenyom, po visini drugom afričkom planinom. Uz to se je stvorilo mišljenje (donekle zahvaljujući TV seriji Stipe Božića “Sedam vrhova”) kako je uspon na Kilimanjaro lagana šetnja, takoreći izlet na Sljeme. Htio bih ipak, istine radi, dati jedno drugačije viđenje takvog pohoda. Dogodilo se da je 1999. PD Naftaplin obilježavao 25. godišnjicu osnutka, a slijedeće, famozne dvijetisućite, HPD Željezničar pedesetu obljetnicu. Kako mi je bila stara želja uspon na krov Afrike, podržao sam ideju našeg, sada pokojnog, prijatelja Čarlija da naftaplinci okrune svoje planinarske aktivnosti osvajanjem najvišeg vrha Afrike. Uz to sam u sklopu priprema za tada namjeravanu udarnu željezničarsku ekspediciju “Pakistan 2000”, predložio pohod na Mt.Kenyu.Bilo je logično i praktično da se oba pohoda provedu zajednički. Kako su naftaplinci na moj prijedlog za organizatora, a poslije i vođu pohoda izabrali člana HPDŽ Vladimira Mesarića, jednog od naših vodećih alpinista i vlasnika turističke agencije VMD, stvari su dobile ozbiljne dimenzije. Da ne duljim. Bilo je dosta peripetija, u prvom redu oko nalaženja sponzora i novaca. U međuvremenu je poskupio i ulaz u nacionalni park Kilimanjaro. Odlučili smo se za paket-aranžman, što znatno pojednostavljuje i olakšava, ali i dosta poskupljuje pohod. Potrebno je bilo platiti ulaznice za nacionalni park, obaveznog vodiča, osigurninu, nosače i kuhare, te je trošak dostigao 700 $ po čovjeku, a cijela priča i svih 2500$. Na licu mjesta se je vidjelo da je to prava turistička industrija. Najpopularnija – Marangu ruta sliči na beskrajnu procesiju planinara. Duža, bolja varijanta traje šest dana, a ipak svatko tko ju je prošao i osjetio na vlastitoj koži, osjetio je da je prekratka. Nema naime vremena za dovoljnu aklimatizaciju. Zato uspon na Kilimanjaro spada u izuzetno teške planinarske ture. To mogu potvrditi sam Dado Mesarić, Rikard Ballon – istaknuti hrvatski alpinist srednje generacije, Marko Štremfelj – predsjednik Udruge gorskih vodnikov Slovenije sa suprugom, ja koji sam prošao Mont Blanc i Aconcaguu, te svi ostali sudionici našeg pohoda koji nisu od jučer.
Poznato je kako izgleda Marangu ruta. Od ulaza u nacionalni park (na 1800 m/nm) tri su sata hoda kroz šumu (takoreći džunglu) do planinarske kuće, odnosno naselja Mandara na 2700 m. Drugi dan je 5-6 sati laganog hoda do planinarskog naselja Horombo. Slijedi aklimatizacijski dan. Najsporijim mogućim (tipično kilimandžarskim) hodom s noge na nogu kreće se u smjeru Mawenzi hut – skloništa ispod drugog vrha Kilimanjara – Mawenzija, pa dokle se stigne. Vodič naime kaže: nije cilj umaranje nego aklimatizacija. Mora se reći da uvisini Horomba obično počinju problemi s visinskom bolešću. Prvi simptom je obično glavobolja. Takvima dan odmora dobro dođe. Priroda i okoliš su na toj visini specifični. Šume više nema. Uglavnom je grmlje, ali su zato široki vidici, a na sve strane se vide skupine tipičnih afričkih biljaka – lobelija i senecija. Usput se na 4000m prolazi kraj Zebra rock – zanimljive okomite stijene išarane na način kako joj ime kaže. Četvrti dan je rezerviran za uspon do posljednje kuće – Kibo hut na 4700m. Hod je još sporiji (vodiči stalno govore «pole,pole» – što na svahiliju znači polako), a prolazi se pravom pustinjom s ponekim busenčićem isušene trave. Dolazimo pod Kibo – glavni vrh Kilimanjara i pitamo se kako će izgledati ono najteže – uspon navrh. Nakon slabog ručka – nitko baš nema apetita, odlazimo na odmor. Skoro svi imaju poteškoća. Glavobolja i mučnina su glavni problem, a neki i povraćaju. U 23 sata nas bude i nakon čaja i oblačenja što više slojeva odjeće, točno u ponoć krećemo na vrh. Dvoje od nas 19 je odustalo. Karolina i Dinko se loše osjećaju i žele se naspavati. Ipak je visina Mont Blanca.Imamo pet vodiča, a tempo je još sporiji nego jučer. Hladimo se sve više, a teško je dovoljno brzo hodati da bi se ugrijali. Diše se ošitom, isključivo na nos, a svjesn ose kontrolira svaki udisaj i izdisaj. Zapravo imamo sreću. Temperatura u ponoć je samo -10ºC i snijega (u stvari inja) je samo 2 ili 3 prsta. Nakon 2 sata nešto brža skupina se odvaja. Ambijent je veličanstven – duga zmija čeonih svjetiljki, nevjerojatno sjajno zvjezdano nebo s neuobičajenim sazvježđima (Južni križ, Magellanovi oblaci, Canopus, Alfa Centauri i drugo). Bilo bi fascinantno da nas sve jači mraz ozbiljno ne ujeda za ruke i noge. Sve nam je hladnije, te smo oko 6,30 sati jedva dočekali fantastičan izlazak sunca. Nad morem se oblaka pojavljuje mračna silueta Mawenzija iza kojeg blistavo izranja Sunce. Dosežemo Gilmans point, 5685m – rub kratera Kiboa, što se priznaje osvajanjem Kilimanjara posebnim certifikatom. Blaženka i Vesna tu odustaju. Dosta im je i vraćaju se prema kući. Mi preostali nastavljamo još dva sata do Uhuru peaka (Vrh Slobode na svahili jeziku) – vrha Kilimanjara na 5895m dva kilometra dalje. Svi praktički glavinjaju, gubi se ravnoteža i osjećaj za orjentaciju, glava puca, a neki povraćaju. Zadnja snaga se izvlači iz pete i hoda se samo snagom volje. Slikanje na vrhu i povratak (za nikakvo slavlje nema snage) prolaze kao u snu. Trčanje niz sipar je zapravo teturanje (Ranka vodič praktički nosi) i topla juha na Kibo hut je pravi spas. Čeka nas još povratak do Horomba gdje noćimo po treći put (na kući Kibo je već slijedeća grupa za osvajanje vrha). Da rezimiram. Popeti se s visine Mont Blanca po hladnoj noći daljnjih 1200m i spustiti se 2200m, sve u trajanju 12 – 18 sati je pothvat vrijedan poštovanja i toga mora biti svjestan svatko tko planira osvajanje Kilimanjara. Povratak mimo Mandare (uz svraćanje na Maundi – tercijarni krater) do Marangu ulaza je prava šetnja. Usputno osvježenje hladnim pivom je melem za dušu. Isplaćuju se nosači. Dobivaju kape, majice, stare gojzerice i ostalo, te po par dolara napojnice. Prihvaćaju sa zahvalnošću, jer su zbog nas dobili posla, zaradili za obitelji i vjerujem da će glavnom vodiču Isi (kršćanin je i ime u prijevodu znači Isus) i njegovim dečkima Kroeišija i Suker (pravi su obožavatelji hrvatske nogometne repke) ostati u dobrom sjećanju. U Moshiju, gradiću uporištu za vrh, društvo se razdvaja. Većini naftaplinaca je planinarenja dosta i priželjkuju malo turizma. S vlasnikom jedne od lokalnih turističkih agencija su dogovorili za 315$ po glavi safari u nacionalni park Ngoro Ngoro, posjet Masai selu i odlazak u Zanzibar. Manjina naftaplinaca i željezničari odlaze na drugi dio pohoda, na Mt.Kenyu. U jednom danu mijenjamo pet kombija, te preko Arushe i Nairobija (gdje nas u hostelu čeka penjačka oprema i čista odjeća)odlazimo do Nanyukija koji je baza za uspon. Tuda prolazi ekvator i ako vec ne možemo na polovima, slikamo se na toj famoznoj crti. Nocćimo u hotelu Ibis i drugi dan naš glavni lokalni organizator i vodič Mike nabavlja hranu i prikuplja nosače. Utrpavamo se u pretpotopne Toyote i zgnječeni kao sardine dolazimo nemogućom cestom do Sirimon ulaza u nacionalni park na visini od 2600m. Čeka nas tri sata hoda kroz šumu do Judmierovog campa na 3300m. Izgledom poznati okoliš me podsjeća na Medvednicu, ali me čopor babuna koji uz vrištanje prelaze stazu vraća u stvarnost. Noc je bila burna. Spavamo uz kuhinju, a kuhari do sitnih sati u jedan glas prepričavaju valjda sve svoje doživljaje u zadnjih deset godina. U susjednoj spavaonici pak, nekoliko desetaka tinejdžera, djece biznismena i diplomata stacioniranih u Keniji, pokušavaju biti čim duhovitiji i glasniji. Drugo jutro treba sa 3300m doći do Shiptonovog campa na 4200m, na terasi u dnu McKinderove doline pod vršnim stijenama Batiana i Neliona, dvojnog vrha MtKenye. Panorame su prekrasne. Sve vrvi lobelijama i senecijama, tamno smeđe vulkanske stijene i tornjevi daju okolišu nevjerojatnu slikovitost. Usput srećemo hyraxe, čupavi kenijski pandan naših svizaca (kažu da im je u najbližem srodstvu slon). Na Shiptonovom campu – niskoj prizemnici, koristimo obližnji potočić da osvježimo umorne noge. Sutradan se razdvajamo. Dado, Marija i ja idemo direktno na Austrian hut(Austrijsku kuću) na 4800m pod vršnom stijenom Neliona, da izvidimo mogućnost ispenjavanja jugoistočne stijene, a ostali oko druge strane glavnog masiva idu na McKinderov camp na još jedno noćenje. Nažalost, moj partner u navezu Vavo je tri dana prije puta objavio da nije skupio sredstva i otkazao put tako da mi preostaje ili pokušaj solo-uspona ili se zadovoljiti Point Lenanom – trećim vrhom MtKenye. Za tri sata mimo tri Simba jezera (simba = lav na svahiliju) stigli smo do Austrian hut – žalosno prljavog i neodržavanog skloništa. Razgledali smo preko Lewis ledenjaka pristup do stijene i smjera. Zaključio sam da bi solo-uspon težine triju detalja IV- u nepoznatoj stijeni s početkom uspona na visini od 4800m bio preveliki rizik i odlučio otići sutradan na Lenanu. Dado i Marija ustaju u 4 ujutro i do 10 navečer ih više nisam vidio, osim dalekozorom u stijeni, a ja se natenane upućujem na vrh. Okoliš je fantastičan. Pogled s vrha otkriva brojne doline kako se zvjezdasto šire na sve strane. Razvijam hrvatsku zastavu na 4985m visokom vrhu i autoknipsom se ovjekovjećujem. Preko ledenjaka promatram Nelion – drugi vrh MtKenye na 5188m. Na vrhu mu je Howel hut, malo limeno sklonište za cetvoro. Dadi sam dao naš zastavu i zastavicu društva za vršnu fotografiju koja sada visi na zidu u društvenoj dvorani HPDŽ-a. Na povratku zatječem kod skloništa ostatak društva. Popodne su i oni otišli na Lenanu, a navečer smo dočekali umorni navez kojeg smo dalekozorom promatrali kako apsajlaju. Usred noći nas vodiči zabunom bude da idemo na vrh promatrati izlazak sunca. Imali su sreću da nismo imali pri ruci kalašnjikove. Sutradan se spuštamo na istok po Chogoria ruti niz Gorges valley (Dolinu klanaca). Takve klisure možete vidjeti samo tamo. Beskrajan silazak prašnom stazom izaziva priviđenje – bocu hladnog piva. To je bilo riješeno dolaskom do Chogoria ulaza u nacionalni park gdje raspolažu malim dućančićem. Poslije obilne večere i druženja uz logorsku vatru prenoćili smo u šatorima koje su nam razapeli nosači. Zadnji dan je bila vožnja najgorom cestom u mom životu. Vozač ima nonšalantno lakat na prozoru, vozi jednom rukom, džip je na dva kotača, a mi blijedo zeleni čekamo kada ćemo završiti na krovu. Inače, vožnja do Nairobija traje cijeli dan. Na kraju nas zbog studentskih demonstracija bacaju s autoputa na zakrčeni sporedni ulaz u grad. Preostaje još dan razgledavanja Nairobija. Zanimljiva je tanka skrama zapadne civilizacije. Lokalni se bogataš u Mercedesu vozi ispod staklene palače, a pet minuta dalje bosi Masai ratnik ogrnut crvenim plaštem s ušnim resama istegnutim do ramena i s kopljem u ruci čuva svoja goveda od lavova. Inače, ne daj Bože slikati Masaija bez dozvole. Riskiraš udarac kopljem u trbuh. Na putu do nacionalnog muzeja ili tornja “Keniata kongresnog centra” svako malo ti se netko vješa za ruku. Te kupi ovo ili ono, te tinudi izlet ovamo ili onamo, te razgledavanje ovoga ili onoga, te posudi novac za lijekove, te gdje si to kupio, te prodaj ovo ili ono i na kraju ti od svega zuji u glavi i poželiš malo osvježenja doma u zimi (koje smo preskočili 19 dana) i sive svakodnevice za odmaranje živaca. Air France nam je spas. Još samo nekoliko sati na pariškom terminalu i konačno Zagreb i naši najbliži.
Tomislav Zoričić – Tom
