Mali vodič kroz Dolomite
VELIKANI DOLOMITA
Teško je zamisliti veličanstveniji ambijent od Dolomita. Pitoma naselja u gustoj mreži dolina, iznad njih pojas šuma, a zatim pašnjaci. Na kraju ono najupečatljivije – stjenoviti vrhunci, gromade, zidovi, tornjevi i klisure neopisivih oblika. Da nema života i zelenila, čovjek bi rekao da smo u arizonskom ambijentu. Nema tu beskrajnih planinskih lanaca, nego malene gorske skupine prepoznatljivih i specifičnih oblika, međusobno odvojene dubokim dolinama i sedlima. Spomenimo samo snježnu kosinu Marmoladinog ledenjaka, beskrajnu rampu Antelaoa, vulkansko grotlo Pelma, pravilnu kosu ploču Plattkofla,južnu narančastu stijenu Tofane ili Vajolet tornjeve kao tri totema. A sve doseže i preseže tri tisuće metara. Opišimo neke od tih dolomitskih velikana koji mogu pravim planinarima i ljubiteljima prirode pružiti beskrajno zadovoljstvo. Krenimo, logicno, od najvišeg!
MARMOLADA, 3343 m ili KAKO SE POPETI NA PEKMEZBRIJEG
Kao i svi ostali, odlikuje se specifičnim oblikom. Glavna karakteristika je strma ledena ploča na sjever okrenutog ledenjaka koji se pojasom livada nastavlja do umjetnog jezera Fedaia na točno 2000 m visine, a s juga je obrubljuje neprekinuti okomiti zid. Južna stijena je raj za alpiniste gladne najtežih smjerova. Najpreporučljiviji i najzanimljiviji pristup na glavni vrh – Puntu Peniu – odlikuje se sjajnom kružnom kombinacijom dvaju smjerova: feratom (klinčanim putem) po zapadnom grebenu gore, a po ledenjaku dolje. Usput: via ferrata na talijanskom znači željezni put. Cijela priča počinje na donjoj stanici žičare koja krecće od jezera Fedaia, diže te šesto metara i time ti štedi dva sata uspona. Nađeš se na lokalitetu Pian di Fiacconi na donjem rubu ledenjaka i krećeš na zapad, obilaziš odozdo jedan stjenovit zid i laganim usponom preko zašodranog leda do škrbine u zapadnom grebenu gdje te čekaju prva osiguranja (žica i klinovi). U svemu tome važna je oprema. Razumije se samo po sebi da se na led ne izlazi bez dereza i cepina i pripadajućeg znanja o njihovoj uporabi, a u stijeni je iz sigurnosnih razloga važno imati kacigu, kompletan penjački pojas, te zamku i 2 karabinera kojima se prikapčaš za žicu. Čekaju te police i strme stijene te oko četiri sata uspona do vrha kojeg krase veliki željezni križ i mala planinarska kuća. Važno je spomenuti da pivo stoji 7€. Razgledi su prvoklasni ako imaš bar malo sreće s vremenom. Silaz je ravno na sjever dvadesetak minuta po gornjem ledenjaku rubom dvjestometarskog stjenovitog zida koji ga odvaja od donjeg ledenjaka. Treba pripaziti na oznake koje te vode u jedan razvedeni kamin. Tu možeš naći par klinova koji omogućuju napinjanje užeta za rukohvat. No, to nije nužno. Otpenjavanje s par detalja težine do II stupnja UIAA ljestvice može obaviti svaki prosječni planinar. Najnovije vijesti govore da su i tuda razapeli žice. Dolje te čeka goli led, ali s derezama je to prava šetnja. Nakon obilaženja desetak pukotina u ledenjaku i nešto pločastih stijena ispod njegovog donjeg ruba za oko dva sata ponovno se nađeš na gornjoj stanici žičare. To naravno vrijedi ako te put na Marmoladu nanese u drugom dijelu ljeta do kada se otopi novi snijeg. Po njemu je zbog prelaženja labilnih sniježnih mostova dozvoljeno kretanje isključivo u navezu. A žičara je zanimljiva naprava s metalnim košarama koje ti omogućuju elementarni doživljaj prirode, uživanje u prekrasnom ambijentu, pogled na crnu površinu jezera Fedaia, pogled na greben s druge strane jezera po kojem se proteže nešto teža ferata “delle Trincee” i mogućnost fotografiranja u svakoj sekundi iz drugog kuta. Marmolada pruža i neke druge mogućnosti. Susjedni drugi, nešto niži vrh Punta Rocca 3309 m, dostupan je žičarom s jugoistoka, a sjevero-istočni greben je opremljen i težom feratom. Uz to ledenjak pruža mogućnost skijanja duboko u godinu, a smještaj je moguć u nekoliko domova uz jezero, te okolnim kampovima. Kombinirajuci uspon na Marmoladu s usponom na neke druge skupine, moguće je ostvariti prekrasan dio godišnjeg odmora od nekih osam dana. Treba u svemu imati na umu da je dobra prognoza važan preduvjet za uspješanuspon. Takoder, premda visina Marmolade nije pretjerana, kod pojedinaca se mogu pojaviti određeni simptomi visinske bolesti kao što su glavobolja, mučnina, slabost ili vrtoglavica. U svakom slučaju, poduzetnog planinara čeka raznolika, izuzetno zanimljiva i ne pretjerano teška tura koja je izvediva za 5 – 7 sati. Od srca preporučam!
https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/MARMOLADAIDOLOMITIITALIJA
ANTELAO, 3264 m
Drugi vrh Dolomita je nešto sasvim suprotno od Marmolade. Odlikuje se krovom ili rampom – nazovite to kako hoćete, no radi se o pravom fenomenu. Vršni dio planine je kilometar i pol dugačka ravna ploča nagiba do 35 stupnjeva, tzv. «Laste». Snijega tamo nema i ako izuzmemo jednu kratku žicu pod vrhom, niti osiguranja. Ali ima satima dugog uspona po pločama neugodnog, već spomenutog nagiba te nekoliko lakših penjačkih detalja. Ali, sasvim sigurno Antelao pruža nešto što nećeš doživjeti nigdje drugdje i usprkos cjelodnevoj turi isplati se uložiti napor. Najbolji pristup je iz naselja St. Vito di Cadore, jedanaest kilometara južno od Cortine, najpoznatijeg i največeg centra Dolomita. Pokrajnjom, većim dijelom asfaltiranom cestom, moguće se popeti dosta visoko. Kao ishodište, moguć je privatni dom, rifugio Scotter, kojeg zbog skupoće ne preporučam. Druga jemogućnost, od kraja ceste još pola sata hoda do doma, rif. San Marco na 1823 m, ili,sat i pol preko sedla sa sjeverne strane Antelaoa do kuće Galassi na 2018 m. Nužno je ujutro ranije krenuti, što zbog duže ture, a što zbog mogućnosti razvoja dnevne naoblake i u tom slučaju pljuska koji te lovi na samom vrhu. Na sreću, 45 minuta pod vrhom, nalazi se mali crveni bivak Piero Cosi kao mogućnost zaklona u nepogodi. Od spomenutog sedla u južnom smjeru preko sipara u ogromnom stjenovitom amfiteatru nakon sat vremena dolazi se do početka strmih polica kojima se istim spomenutim nagibom od 35 stupnjeva, treba ispeti na početak krova –«Lasta». Tu je pogodno mjesto za mali odmor jer te cčka nekoliko sati uspona do vršne piramide. Nagib je neobičan i zapravo ne znaš bi li normalno hodao ili malo postrance napredovao, a pitanje se posebno postavlja pri silasku. «Laste» su na par mjesta prekinute višemetarskim skokovima koje treba prepenjati, odnosno malo «pregombati». Na kraju te čeka vršna piramida u kojoj dva mjesta treba ispenjati, moleći se Bogu da ne bude zaostale jutarnje korice leda. Na vrhu te umiri kipić Majke Božje, a možeš se upisati i u upisnu knjigu. Razgledi su sjajni. Cijela dolina Cadore do Cortine ti je pod nogama. S druge strane doline te pozdravlja usamljeni div Pelmo, a oko tebe su svi drugi velikani – na jugozapadu Monte Civetta, na zapadu Marmolada, na sjeverozapadu Tofane, a na sjeveru i sjeveroistoku Sorapis i Marmarole. Ako si sretan i nije te smočio dnevni pljusak, čeka te silazak niz beskrajne «Laste». Čovjek bi rekao da za udobno kretanje trebaš biti posebno građenih udova, ili bar imati posebno građene cipele. Bilo kako bilo, iskustvo je neobično i nećeš ga sresti nigdje drugdje. Na svaki način, do silaska na zadnju serpentinu brdske ceste (gdje si možda iskoristio četvrtu varijantu noćenja – u autu), treba ti 7 – 9 sati i to računam kao srednje tešku turu na kojoj si sreo cijelo brdo neobičnih situacija i ambijenata, a svakako vrlo vrijednu truda.
https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/ANTELAODOLOMITIITALIJA
MONTE PELMO, 3168 m
O toj planinčini vrijedi izreći poseban osvrt. Masiv je jedinstven, a zapravo jednostavan. S koje god strane ga pogledaš, specifičan je i lako prepoznatljiv. Kao da se radi o strmom vulkanu gotovo okomitih strana, na koji se sa zapada naslanja gromada Pelmetta. Vulkan, naravno, ima grotlo, s tim što jugoistočna stranavulkana jednostavno nedostaje i s te strane vidiš u njegovu unutrašnjost. Jedinstvena situacija! Pristup na Pelmo je zapravo nemarkiran, osim što ima na početku uspona oznaku. Pristup je zaista poseban. Sastoji se od 800 metara dugačke police koja se vodoravno vije kroz okomitu stijenu. Zove se Balova polica, po Englezu Johnu Ballu koji je pokušao prvenstveni uspon 1857. godine. Na dva mjesta Balova polica ima teže prolazne detalje (na drugom – “Passo del gatto” iliti Mači prelaz) je čak i jedna zamka na pomoći) koji, uz malospretnosti i držanje jezika ravno, zapravo nisu problem. Završetkom police dolazi se na početak dna grotla i zatim slijedi oko dva sata napornog uspona u cik-cak u uz sipar do gornjeg sustava polica. To su ogromne stepenice visine od 1,5 do dva metra i svaku, tako reći, moraš proći s jednog do drugog kraja, dok ne nađeš mjesto kojim se uspinješ na slijedeću policu. Tek nakon toga nađeš se u dnu gornjeg dijela grotla. Izgleda poput tave nejednako visokih rubova kojima se uspinješ do najviše točke. Na vrhu te čeka mali križ i razgled planine kojoj ne postoji slična na svijetu. Sa vrha pogledaš dolje niz kilometar i pol visoku sjevernu stijenu i od njezine velicanstvenosti i ogromnosti prolaze te srsi. Pogled ti pada na cestovni prijevoj Passo Staulanza od koje na drugu stranu kreće markacija za rif. Coldai i Monte Civettu. Na tom prijevoju je najzgodnije ostaviti auto i nakon dva i pol sata, obilazeći praktički po izohipsi Pelmo s južne strane, dolaziš do baze – doma rif. Venezia na 1946 m. Tu je najbolje prenoćiti i ranom zorom krenuti na uspon iz razloga spomenutog kod Antelaoa kojeg, usput budi rečeno, vidimo na istoku iz profila. Ogromni krov mu odavde izgleda kao neki kosi aerodrom za letove u svemir. O razgledu je zapravo suvišno pričati. Zahvaljujući usamljenosti, s Pelma su Dolomiti kao na dlanu. Svaka skupina je kao neka bijela gljiva posebnog oblika koja raste iz zelenih padina. Dolomitske stijene su mjestimično prošarane sivim ili crnim prugama, nastalih od curenja vode obogaćene otopljenim mineralima. Kolorit jefantastičan i čovjek je u iskušenju naručiti ležaljku i provesti cijeli dan urazgledavanju. Bilo kako bilo, oko 7 sati ture ti ne gine, a nećeš zažaliti niti koraka unatoc utrošenom naporu.To su brda koja se ne zaboravljaju.
https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/MONTEPELMODOLOMITIITALIJA
MONTE MOIAZZA, 2878 m ILI KAKO ISPENJATI GIANNIJA COSTANTINIJA
Neobično ime upečatljivog brda monumentalnih okomitih stijena. Ponosi se najtežom feratom u Dolomitima (što znači u Alpama, što znači u Europi, što opet znači među najtežim na svijetu). Što je to ferata, vec sam rekao – osigurani klinčani penjački put. Oni koji vole veranje u stijenama, sigurno su se u Sloveniji sreli s nekom feratom. Na primjer – Kremžarjev put na Kočnu u Kamniškim alpama, Kopiščarjev put kroz prednje okno Prisanka, mali Hanzov put kroz sjevernu stijenu male Mojstrovke, a da ne spominjem najteže ferate u Julijskim alpama – Via Italiana kroz sjevernu stijenu Mangarta ili Via della Vita iz Italije na Vevnicu. Zagrepčanima je najbliži, na primjer, Željeznicarov klinčani Žoharov put na Okić. Međutim, «Gianni Costantini» je nešto drugo. Ta ferata savladava visinsku razliku od preko 1200 m, težine je III do IV stupnja ljestvice UIAA gotovo neprekidno cijelom dužinom. Zahtijeva izuzetnu kondiciju i izuzetnu snagu u rukama, jer vrvi mjestima gdje je jedino za što se možeš uhvatiti i stati – snažno napeta žica. Zvuči sablasno, ali je istinito. Vidio sam ljude koji su je ispenjali bez ikakve opreme, ali to su lokalci koji je poznaju u dušu i, naravno, odlikuju se gore spomenutim atributima. Nama običnim smrtnicima, nužna je kompletna penjačka oprema. Davidimo: kompletan penjački pojas, kaciga, tri karabinera za ukopčavanje na žicu (jedan matičar i dva obična), zamka (3m), kruška za nepredviđeni apsajl, komplet (2 karabinera vezana gurtnom) za paniku (ili još bolje 2 paničara), te minimum 40m užeta. Potrebno je i nekoliko kompleta ukoliko se namjerava penjati u klasičnom navezu. Od ostalog, spominjem dosta tekućine, dosta čokolade i suhog voća, nepregledno strpljenje i – osnovni uvjet – dobra prognoza. Ne zaboravi da se uferatama, u slučaju lošeg vremena, držiš za gromobran, tako ti Bog pomogao! Uspon kreće s prijevoja Passo Duran, 1605 m – istočno od Mojazze, 12 km od Agorda, sela četrdesetak km sjeverno od Belluna. Na prijevoju su rif. Cesare Tome i rif. San Sebastiano kao mogućnost noćenja u vlastitoj vreći za 8€. Tričetvrt sata dalje na zapad je na 1834 m rif. Carestiato. Deset minuta dalje prića počinje! Odmah je petmetarska priječnica u kojoj se možeš, držeći se rukama za žicu, oduprijeti nogama o glatku okomitu stijenu i pokušati to pretrčati čim prije ili ukopčati paničara u žicu i polakše se odvući do kraja priječnice. Nakon dva sata malo lakših pasaža, dolaziš do ključnog mjesta – desetak metara kose lijeve priječnice u okomitoj, dijelom prevjesnoj – gotovo potpuno glatkoj stijeni. Ako to pregimnasticiraš (neki se odavde vraćaju), čeka te isto tako okomito i dijelom prevjesno rebro samo nijansu lakše, visoko preko dvadeset metara. S time se prijeđe glavna okomita stijena Mojazze, ali tu si tek na polovici puta. Slijede strme jaruge, kose razvedenije stijene, kamini, a teški detalji se samo nižu. Gore te čeka greben delle Masenade, pa još dvjesto metara do vrha. S grebena je moguć silaz (ili pristup, ako dolaziš s druge strane) na sjeveroistok, lagano niz sipar i livade, do bivka Grissetti, te povratak na Passo Duran. S druge strane vrha i nakonveličanstvene police Angelini je bivak Ghedini od kojeg se na jug proteže zapadni krak Giannija Costantinija, primjeren za silazak. Potom opet pored doma Carestiato do prijevoja Duran ili na sjever do kuće Vazzoler od koje je moguca tura dalje na sjever do Civette. Bilo kako bilo, običan smrtnik nakon Mojazze osjeća posljedice daljnjih tjedan dana, ali i ogromno zadovoljstvo da se mukotrpnim radom u znoju lica svog, uspjelo prepenjati tako veličanstvenu planinu. Uspon je jedinstven i po raznolikosti, zanimljivosti i ljepoti teško mu ima ravnog u Europi. Sigurno ceš ga pamtiti cijeli život.
https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/FERATAGIANNICOSTANTINIMONTEMOIAZZADOLOMITIITALIJA
MONTE CIVETTA, 3220 m
Na ovu čuvenu (po ogromnoj istočnoj stijeni – raju klasičnog alpinizma) planinuvodi više puteva, ali od srca preporučujem kružnu turu koja po raznolikosti može zadovoljiti i najizbirljivijeg planinara. Ishodište je isto kao i za Pelmo, dakle Passo Staulanza, 1766 m gdje prestaje prijevoz te u laganoj šetnji nezahtjevnim usponom za 2 sata dolaziš do doma rifugio Coldai na 2132 m. Tu je najbolje prespavati da bi se ranim sutrašnjim usponom na vrh izbjegao gotovo redoviti dnevni pljusak. Dom se inace nalazi na prekrasnom mjestu, među zelenim obroncima okolnih brda sa krasnim vidikom u dolinu, te na tipične dolomitske okomite stijene okolnih vrhova. Iza obližnjeg prijevoja je i lijepo jezerce Coldai, idealno za odmor tijela, živaca, duše i ostalih organa. Daljnji put ide gotovo vodoravno te nakon jednog stjenovitog skoka opremljenog žicom, dolazi do prijevoja Porta del Masare na 2310 m , gdje se spajaju odlazna i dolazna grana naše ture. Do ovdje smo trebali oko sat i pol laganog hoda, a uz neprestano ogledavanje okolnih ljepota dolaziš u opasnost da iščašiš šiju. Na prijevoju je strelica udesno i slovo F (Ferata) što je znak da treba krenuti konačno na pravi uspon čuvenom feratom “degli Alleghesi”. Ferata savladava 900 metara preko istočnog potpornja predvrha Punte Civette, a zatim još sjeveroistočnim glavnim grebenom do vrha. Ferata je srednje težine, a glavna karakteristika su mnoga neosigurana mjesta težine I do II i penjanje s police na policu kao nekim ogromnim stubištem. Uspon traje 3 do 4 sata i sve si bliže stratosferi dok ne dosegneš vrh s jednostavnim metalnim križem i jedinstvenim vidicima tipičnim za Dolomite kojima nema nikakve zapreke do u beskraj na sve strane. Slijedi silaz na jugoistok, ne previše ugodnim zašodranim nagnutim pločama i siparastim putem oko pola sata do kuće Torrani na 2984 m. A zatim razvedenijim terenom – jarugama, policama i pločama na delikatnim mjestima opremljenim žicama, a zatim nešto lakšim terenom na najnižu točku ture gdje se obilazi istočni potporanj Crepe Basse, te u kraćem usponu dolazi do prijevoja Porta del Masare gdje smo se ujutro uputili na feratu. Do ovdje nam je od rif. Torrani trebalo oko dva sata. Slijedi još povratak do rif. Coldai gdje ćemo prema daljnjim planovima ili ponovno prespavati ili produžiti do auta na Passo Staulanza. Tura je vrlo zanimljiva i ambijent čudesne Civette čovjeka zaista ispunjava ogromnim zadovoljstvom.
PLATTKOFEL (SASSOPIATTO ), 2958 m
Evo još jedne posebne planine jedinstvenog oblika koji pruža priliku za novu avanturu. Ta planina je zapravo ovalna, ravna ploča nagnuta 30 – 40 stupnjevaprema jugozapadu, visoka oko 700 m, poduprta razvedenom sjeveroistočnom stijenom. Kroz tu stijenu provedena je ferata Oskar Schuster steig – ne preteška, alivrlo raznolika. Tura je, kako ja inače preferiram, kružnog karaktera – u usponu teža, a svakih pola sata je oko tebe drukčiji ambijent. Predložena tura polazi (i završava)s prijevoja Passo Sella od istoimenog doma na 2180 m. Odavde kreće žičara s neobičnim dvoosobnim kabinama za stajanje koja te doprema na forcellu (škrbinu) Sassolungo i dom Toni Demetz na 2685 m. To je škrbina koja odjeljuje masiv Sassopiatta od masiva Sassolunga (Langkofel) u kojem kraljuju nažalost samo alpinisti i u kojem nema obilježenih ili osiguranih putova. Unatoč tome, svojom razvedenošću predstavlja fantastčnu kulisu. Odavde te čeka lagani silaz uskom dolinom oko 45 minuta do kuće Vicenza na 2253 m. Nakon kraćeg odmora zavlačiš se lijevo gore u pokrajnju dolinu koja te za pedesetak minuta dovede na 2500 m do početka ferate. Čeka te izuzetno razvedena stijena i vrlo raznolik i dobro osigurani uspon kosim policama, kaminima, izloženim rebrima i svim ostalim do vrha. Za oko sat i pol savladavaš visinsku razliku od 460 metara. Pod izlaznim kaminom pozdravlja te mali kipić Majke Božje, a na vrhu je standardni križ i, da posebno ne naglašavam, izvanredni vidici. Križ je zapravo na susjednom dvjesto metara udaljenom i 6 metara nižem vrhu. Zašto? Ne zna se. Uglavnom, sad slijedi oko sat i pol silaza niz već spomenutu kosu ploču površine valjda kvadratnog kilometra. Put je doduše od neugodnog šodra, ali je izveden serpentinama tako da nije pretežak. Poslije šodra pozdravlja te pola kilometra zelene tratine prošarane svim mogucim alpskim cvijećem i hladno pivo na domu Sasso Piatto na 2300 m. Poslije odmora slijedi prekrasna šetnja praktički po izohipsi oko cijelog masiva Sasso Piatta. Vidici su predivni na sve strane. Raznoliko mirisno cvijeće je uz tebe cijelim putem, a imaš i velike šanse uživati u susretu sa sviscima. Uz put prolaziš tri kuće- Sandro Pertini, Friedrich August (saski kralj po kojem se ovaj dio puta i zove) čiji drveni kip je uz dom u kojem u sezoni goste poslužuju i neke naše Riječanke. Zadnja je kuća Salei i ponovno stižemo na ishodište rif. Passo Sella, gdje te čeka prenoćište ili vožnja u nove pothvate. Uglavnom, u džepu ti je još jedan dolomitski velikan, pravi biser od ture.
CATINACCIO, 3002 m
Ova čudesna skupina u zapadnom dijelu Dolomita čuvena je po mnogim specificnim ljepotama, da spomenemo samo Rotwand (Roda di vael – crveni zid) i tornjeve Vajolet koji su simbol cijelih Dolomita. Zanimljivost ima ovdje podosta. Npr. ovdje ima starosjedilaca Ladina sa svojim specifičnim jezikom, te kasnije pristiglih Talijana i Nijemaca. Ovdje ćeš ćuti, po dobrom planinarskom običaju, pozdrave –buon giorno (dobar dan) ili salve (zdravo) na talijanskom, guten tag (dobar dan) ili grüss Gott (hvaljen Bog) na njemačkom ili bon di (dobar dan ) na ladinskom. Pitanje ovog zadnjeg je slabo poznato, ali vrlo zanimljivo. Naime, u južnom dijelu Alpa su tri skupine jednog naroda, s tri imena i tri narječja. To su Retoromani u Švicarskoj, Ladini u Dolomitima te Furlani u sjeveroistočnom kutu Italije u Karnijskim i Zapadnim Julijskim Alpama. Svi ce te pozdraviti s bon di, a razlike u narječjima su male. Samo jedan primjer je ladinski Ru Sfondra (rijeka bez dna) prema furlanskom Rio Sfonderat. No pustimo etnologiju i lingvistiku i okrenimo se zanimljivim i mnogo opipljivijim prirodnim ljepotama. Catinaccio (lančić) ili njemački Rosengarten (ružin vrt), je toliko razveden i ispresijecan stazama i feratama da bi zahtijevao posebnu seriju članaka, tako da ću opisati samo jednu turu na najviši vrh Catinaccio d’Antermoia ili Kesselkogel na njemačkom, 3002 m. Početak ture može biti prema sklonostima: ili žičarom iz sela Vigo di Fassa do gornje stanice Ciampedie na 2000 m i onda par kilometara šumovitim obroncima po izohipsi u dno doline Val del Vajolet. Ili, preporučljivije, autom do sela Monzon na oko 1500 m te cestom u dno gore spomenute doline s prekrasnim vidicima na okolne stijene kojom ideš oko 2 km na sjever. Na kraju te ceka dvjestometarski uspon na stjenoviti skok na vrhu kojeg je izvanredno slikovita, kao orlovo gnijezdo, mala privatna kućica rifugio Preuss i u njezinoj blizini rifugio Vajolet puno većeg kapaciteta, a obje opskrbljene teretnom žičarom. Odavde se ulijevo – na zapad, odvaja pokrajnja strma dolina kojom se za oko sat može doći do doma rif. Re Alberto koji je točno u podnožju čuvena tri Vajolet tornja koji su već duga desetljeća alpinisticka meka i raj za oči i fotoaparate ljepota gladnih planinara. Od rif. Vajolet na 2243 m, gornjim dijelom doline Val del Vajolet, za oko sat stižemo na prijevoj Passo Principe na 2600 m, sa istoimenim privatnim domom. Putem dodeš u opasnost da te motocross motociklom pregazi vlasnik doma koji s kutijom od 2000 jaja na ledima juri manijakalnom brzinom. Ako si akrobatskim skokom ustranu uspio spasiti glavu od naleta luđaka možeš uz put gore više sresti još jednu jedinstvenu prirodnu zanimljivost – na strmom stjenovitom dijelu staze, ogromnu žutu mrlju koju bi neki zlobnik mogao protumačiti kao kajganu od 2000 jaja. No, bilo kako bilo, gore te čeka ljubazni dom sa standardnim skupnim ležištem, ali bez popusta za članove planinarskih društava obzirom da je u privatnomvlasništvu. Tu možeš dobiti nevjerojatnu paletu različitih jela, ali iz nepoznatih razloga niti jedno koje sadržava jaja! Ujutro te čeka krasna (opet) kružna tura. Tu je lakša zapadna ferata koja te slikovitim strmim policama vodi na vrh s obaveznim križem. Na istoku je vidik na krasnu dolinu s jezerom i domom Antermoia. Odavde vidiš jedinstven, kao nož oštar greben Catinaccia koji se proteže prema jugu, preko goleme crvene istočne stijene Rotwanda, koja dosta podsjeća na sličnu stijenu Tofane di Rozes završavajući na jugu prijevojem Passo di Costalunga ili Karerpassom, gdje je prekrasno tirkizno jezero Karersee, u crnogoričnom okruženju, koje treba obavezno posjetiti. Sada te ceka silaz istočnom feratom, isto tako ne prezahtijevnom, takoder po polici i samo jednim težim mjestom. Zatim s juga obilaziš vršni masiv i ponovno si na pivu (bez jaja) na domu Principe. Silaz je opet dolinom Val di Vajolet, a okolne te stijene pozdravljaju novimvizurama i novim izgledom pod jutarnjim suncem. Zaista bi se reklo da je to jedan kameni ružin vrt koji će tu stajati na radost ljubitelja prirode do kraja vječnosti.
TRE CIME, 2999m ili ZAŠTO U ŽIVOTU TREBA IMATI SREĆE, A POGOTOVO SREĆE U NESREĆI ili KAKO U DOLOMITIMA DOŽIVJETI AVANTURU
Nakon uspješnih uspona na dva najviša austrijska vrha prijateljstva (“Vrhovi prijateljstva” – planinarska obilaznica s po 20 vrhova u Sloveniji, Italiji i Austriji) –Hochalmspitze,3360m i Grossglockner,3798m izvedenih ljeta gospodnjeg 2002. sudbina nas je dovela u planinarski raj – Dolomite. Što te u Dolomitima u planinarskom smislu najviše može škakljati ako ne njihov simbol – Tre Cime? Jedini je problem što su one običnim planinarima nedostupne, jer na njihove vrhove ne vode obilježeni ili osigurani putevi. One su zapravo penjački, odnosno alpinistički raj i u njihovim stijenama se stvarala alpinistička povijest svijeta. Tu su carevali Dibona, Comici, Piaz, Preuss, Ratti, Innerkofler,Cassin i nebrojeni drugi stari majstori stijene. U svjetlu tih činjenica i uz puno poštovanje prema tako znamenitom mjestu, odlučio sam se za jedan od najlakših smjerova – Via Normale u Cimi Grande,2999m težine I – II s tri detalja III koji zapravo služi za silazak nakon obavljenih uspona težim smjerovima. Došavši do rifugia Auronzo,2300m – planinarskog doma na kraju ceste (koja se naplacuje 9€) pod stijenama Tre Cime i ishodišta za sve ture i uspone, obavili smo sve dužne pripreme sortirajuci opremu za uspon slijedećeg dana. Prognoza je bila dobra i nakon što se raščistila jutarnja magla i naoblaka, Branka i ja smo krenuli prema kuloaru između Velike i Male Cime odakle počinje smjer. Prislonili smo štapove uz stijenu da nas dočekaju na povratku, navukli penjačke pojaseve, stavili kacige i navezali se. Na pojas sam objesio preostalu opremu (klinove, čokove, kladivo, zamke, gurtne, stremene) i uz Božju pomoć smo krenuli. Planirao sam da uspon traje oko tri sata kako je i bilo. Stijena je vrlo razvedena i čovjek ne bi vjerovao da se u njoj vrlo lako možeš izgubiti. Međutim penjali smo lagano, ako ne racunamo puhanje u par težih detalja i stigli u predviđeno vrijeme do starog križa navrhu. Pozdravili smo mali kip Majke Božje, ovjekovječili se foto-aparatima i videokamerom, čestitali si i s prisutnim još jednim navezom (mladim njemačkim bračnim parom) pojeli malo suhog voća i nazdravili mojim specijalitetom – smrekovom rakijom.Već tada mi se situacija nije svidjela, jer se dok smo penjali navuklo oblaka i od očekivanog fantastičnog vidika zapravo je bilo vrlo malo. Znao sam da sa silaskom treba požuriti i tako smo, ne časeći ni časa, krenuli dolje. Zna se da je u stijeni teže otpenjavati nego penjati, jer je vrlo nespretno, pogotovo u težim detaljima, pogledom dolje izmedu nogu tražiti stopinke, te sam planirao takve detalje apsajlati, to jest spuštati se niz dvostruko uže. Dvadesetak minuta od vrha počela je lagana rosulja, pa kiša, a onda se otvorio pakao. Krenuo je pravi prolom oblaka, praćen tučom i grmljavinom. Jasno mi je bilo da smo u gabuli i da samo sreća može sprijeciti da ne ostavimo kosti tamo gore. Zaklona nikakvog nije bilo i samo nam je hitna evakuacija iz stijene mogla spasiti živu glavu. Trebalo je požuriti s otpenjavanjem, jer su pravi slapovi ispirali stijenu od sitnijeg kamenja, što nam se sve rušilo na glavu. Munje su pucale po stijenama, a temperatura je naglo pala i počeli smo se pothlađivati. Zakratko se pokazalo da otpenjavanje nije moguce zbog mokre i skliske stijene i morali smo krenuti sa apsajlanjem. To je išlo vrlo sporo jer nas je bilo četvoro na jedno uže (drukčije ni ne bi išlo). Trebalo je naći smjer, zatim osiguravalište (jer apsajl piste nema), ubaciti uže u osmicu (metalnaspravica za apsajl) i spuštati se jedan po jedan niz promočeno uže – sve to dok ti se slapovi vode, tuče i kamenčića ruše na glavu i u lice ako slučajno pogledaš gore. Pritom osjećaš kako se hladiš i prsti ti se koče od zime. Morali smo apsajlati 12 puta, što je za nas četvoro bilo dakle 48 apsajla. Ta kalvarija je trajala punih pet sati, a sjetimo se da smo uspon obavili za tri. Kako rekoh u naslovu, imali smo zapravo sreću u nesreći, jer smo iz svega izašli bez ogrebotine, ako ne računam svoj natučeni lakat. Pred kraj silaza nevrijeme je stalo. Dokopali smo se podnožja stijene. Ustanovio sam da nam nema štapova i već sam zaustio da nam ih je netko ukrao, a onda je Branka konstatirala da nam ih je bujica odnijela. Dolje smo imali što vidjeti. Od kuloara do planinarskog puta koji okružuje TreCime u siparu je bujica iskopala pravu vododerinu duboku dva metra. Primijetili smo čovjeka kako se penje prema nama pomažuci se jednim od Brankinih štapova. Upitao je ima li nastradalih. Na svu sreću nikoga nije trebalo spašavati, a kakvo je to bilo nevrijeme dovoljno govori što su se kod kuće Auronzo okupila vozilavatrogasaca, policije, gorske slušbe spašavanja i šumarske službe. Nas i malu skupinu penjača koji su malo prije nas izašli iz stijene gledali su kao duhove, a moram reći da smo se tako i osjećali. Spomenuli su kako je to bilo jedno od najgorih nevremena posljednjih 20 godina. Ne treba naglašavati da smo opremu i ostale stvari sušili još danima. Za zaključak mogu reći da vrijedi stara istina da je u životu najvažnija stvar sreća. Jer s njom ćeš imati i zdravlja i posla i novaca, a uz dovoljnu količinu sreće i ona stvar ti može narasti.
Tomislav Zoričić – Tom
https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/TRECIMEDOLOMITIITALIJA
