Na krovu južne hemisfere

Nakon nekoliko godina prikupljanja sredstava i više propuštenih prilika konačno sam se 1997. prijavio za željezničarsku ekspediciju na Aconcaguu, 6962m, koja je najviši vrh Južne Amerike, te zapadne i južne hemisfere. Iz različitih razloga malo pomalo su prijavljeni otkazivali sudjelovanje, te je knjiga spala na dva slova: Željko Glogoški i moja malenkost.

Uz pomoć sponzora uspio sam pokriti putne troškove i dopuniti opremu. Tako smo se 13. prosinca 1997. našli u Santiagu u  Čileu. Što da se kaže? U odnosu na Hrvatsku – drugi planet! Mislim da nema neobičnije zemlje i svojim oblikom i raznovrsnošću klimatskih i zemljopisnih karakteristika. Proteže se naime, kao dugačka traka zemlje stisnuta izmedu Anda i zapadne obale Južne Amerike oko 5000km smjerom sjever-jug, te obuhvaća sve moguce klimatske zone, a ljudi su mješavina Indijanaca i doseljenika u najrazličitijim postotcima. Među doseljenicima je i veliki broj Hrvata koji su vrlo ugledni u svim segmentima društva, te je i to razlog da Hrvatska ima s Čileom odlične odnose. No, s obzirom na naš cilj turizam je bio u drugom planu. Ustanovili smo da je u tom trenutku bilo bolje do Aconcague doći preko Santiaga. Kako je unošenje hrane, a i mnogo toga drugoga, u Čile zabranjeno (skoro da je zabranjeno unijeti samoga sebe), morali smo je kupiti u Santiagu. Iza toga (poučeni primjerom prethodne varaždinske ekspedicije) krenuli smo na aklimatizaciju na 5800m visoki vulkan San Josè de Maipò. U čileanskom andinističkom savezu je bilo teško doći do upotrebljivih informacija, prvo zato što živa duša ne govori engleski, a moj španjolski je samo čudni talijanski, a drugo što praktički vodiča i karata nema. Tako smo baratali samo problematično protumačenim usmenim informacijama. Glavne su bile da je ove zime (prosinac je u Čileu, naravno, proljeće) palo mnogo snijega, da je refugio “Plantat”, na 3500m na San Josèu otvoren cijele godine, a da je dolazak u brda iz prometnih razloga jedva moguć. Nakon prave prometne odiseje uspjeli smo se prvi dan dokopativisine od 3150m, ustanoviti da šator odgovara, da teglimo preteški teret i da smo već prvi dan potrošili cijelu kartušu plina (od dvije) topeći snijeg za piće. Drugi dan popeli smo se na oko 3500m i ustanovili da je cijelu godinu otvorena kuća “Plantat” zapravo zatvoreni snježni brijeg. Po drugi put smo razapeli šator i odlučili da se ujutro vratimo u Santiago, te da aklimatizaciju provedemo na Aconcagui. Tako je i bilo. Nakon pograničnih peripetija (hrvatska birokracija i korumpiranost su mačji kašalj prema južnoameričkoj) dokopali smo se polazišta – Puente del Inka, 2700mvisokog sela s geološkom zanimljivosti – prirodnim mostom preko rijeke, simpatičnom crkvicom i planinarskom skloništem (u prijašnjoj željezničkoj postaji) koje za 10$ dokazuje da su ljudi u stvari sardine. Nakon natezanja s organizatorom tura i glavnim lokalnim mešetarom Jorge Ortegom dogovorili smo transport prtljage mulama i razapeli šator na ledini. Nevjerojatno kako je koristeći dva mobitela i stari raspadajući auto iz 180 km udaljene Mendoze već drugo jutro pribavio dozvole za Aconcaguu za nas dvojcu. Saznali smo da su cijene otišle gore – dozvola za ulaz u pokrajinski park Aconcagua u prosincu 1996. koštala je 80$, a ove (1997.) 120$, a i mule su poskupjele na 120$ jedna (u jednom smjeru). Čekala nas je još prijava na ulazu u park gdje smo dobili veliku vreću za smeće koju smo punu morali predati na povratku, inače bi platili 100$ kazne. Trebali smo još proći beskrajnom dolinom rijeke Horcones u kojoj smo na pola puta prespavali u zavjetrini stijene Piedra grande (Velika stijena). Usput nas je prošla Ortegina kolona mula, a na jednoj od njih su se njihale naše transportne vreće. I tako smo se poslije dva dana tabananja na sam Badnjak dokopali baznog logora na 4200m zvanog Plaza de mulas (Trg mula). Božić, a i slijedeća dva dana smo proveli u bazi. Na kraju krajeva ekspedicija se zove “Hrvatski Božić na Aconcagui”. Bilo je naime, loše vrijeme uključujući hladnoću, vjetar, maglu, oblake i specifični fenomen “viento blanco” (bijeli vjetar) – oblak uvidu leće koji leži na vrhu i obilježje je uraganskog,vlažnog pacifičkog visinskog vjetra kojeg, ako ga primijetiš drž’ gaće i bježi koliko te noge nose. Naravno da smo navraćali u hotel “Refugio” kilometar udaljen od baznog logora. Da ne povjeruješ! –pravi hotel usred ničega na 4200m. Od dvije mogućnosti: malo pivo 3$ ili litra crnoga (vino tinto) za 6$ izbor je razumljiv sam po sebi. Naravno da smo od ostalih  avanturista saznali brdo korisnih i praktičnih informacija. Nota bene: pod stropom blagovaonice lijepo visi hrvatska zastava, majica samoborskih “Šišmiša”, a na potpornim stupovima velike reklame “Večernjeg lista” i “Croatia airlinesa”. 28. prosinca odnijeli smo veći dio opreme na prvi visinski logor “Nido de condores” na 5400m i vratili se u bazu. Naravno da nismo vidjeli ni kondora ni njegovo gnijezdo, ali smo zato lijepo vidjeli Gran accareo – nevjerojatnu kilometrima široku i visoku ploču šodera koja se proteže do vršnih stijena i kojom je prvopristupnik Matthias Zurbriggen prije više od stotinu godina obavio prvi uspon(tuda danas, naravno, više nitko ne ide). Napokon se na Staru godinu vrijeme popravilo, te smo konačno krenuli u juriš na vrh i ponovo došli na Nido, gdje smo si čestitali Novu 1998. godinu. Prvog siječnja smo otišli na drugi visinski logor Camp Berlin na 5900m. Najnovija vijest je da od te godine tamo postoje samo dva građena zaklona – Plantamura i Berlin, dok je sklonište Libertad vjetar bacio niz stijene i rastrgao u komadicć. 2. siječnja u 8 ujutro krenuli smo na vrh. Prošli smo kraj najvišeg građenog zaklona na svijetu – refugio Independencia na 6500m i popodne ušli u čuvenu Canaletu, jarugu punu takoreci živog pijeska. Borba s tim najgorim siparom kojim sam prošao u životu potrajala je valjda 4 sata i konačno sam u 19 sati i 27 minuta došao navrh. Žac je došao nakon tričetvrt sata i povratio sve što se dalo kraj križa na vrhu. Moram reći da smo dočekali idealno vrijeme, ali nažalost, snijega kojeg smo priželjkivali upravo zbog Canalete i zato došli neuobičajeno rano na planinu, nije bilo ni za lijek. Samo milijuni tona šodera i prašinčine. S obzirom da je Sunce zalazilo požurili smo dolje, ali nismo mogli izbjeći bivakiranje na otvorenom (pogotovo nakon što su mi otkazali svi ulošci za čeonu svjetiljku). Ni pod sjajem Canopusa, Južnog križa i Magellanovih oblaka nije bilo moguće vidjeti nepostojeću stazu. I tako sam se šatora i svoje vreće za spavanje na Berlinu dokopao nakon nekih čudnih halucinacija i priviđenja, te priličnog smrzavanja tek oko 8 sati ujutro (mozak cudno radi na tim visinama). (smrznite vrhove prstiju na nogama i rukama nism osjećao još mjesec dana). Zaspao sam kao klada, a dolazak Žaca oko podneva s njegovim “Tom, si nutra?” je prošao kao kroz maglu. Da ne bi netko mislio da je via normale na Aconcaguu mačji kašalj dovoljno ilustrira činjenica da se istog tog 2. siječnja jedan Korejanac odvojio od svoje grupe. Nađen je nakon 8 dana potpuno ukočen. Popodne trećeg siječnja, malo oporavljeni, strmeknuli smo se mimo Nida u bazu, a nakon dana odmora odjurili smo nošeni glađu, a više žeđu do Puente del Inka i odmah zaglavili vrata gostionice. To mi je bio najdraži obrok u životu. Dva prsta debeli beefsteak mek ko duša, brdo pečenih krumpirića, brdo paradajz šalate i neizbježni metar piva – sve za 15$. Nakon toga još 5$ za mogućnost da spavamo u vlastitim vrećama i vlastitim podloškama na betonu stražnje prostorije u birtiji (nije nam bilo žao, jer je gužvanja po šatoru bilo dosta, osobito u Salewinoj “Micri”). Putem dolje prvi puta u životuvidjeli smo kako gauči lasom i bolama (3 drvene kugle povezane užetima) love mule. Drugi dan ponovo gnjavaža na granici i konačno Santiago i pizzeria kraj hostela (11,25$ na noć). Ustanovljavamo da su Đakovcani (Miro Lay & Co) nestrpljivo već otišli. S njima dvojcom je naime bilo dogovoreno da nas pričekaju kako bi zbog smanjenja troškova zajedno ispenjali drugi vrh Južne Amerike Ojos de Salado, 6900m. Od Copiapòa, grada 600km sjeverno od Santiaga nužno je naime unajmiti terenca koji dnevno stoji 100$ i to najmanje na tjedan dana. Naravno da se tako na Ojos nismo popeli ni oni ni mi. I tako nam je preostao prisilni turizam. Morali smo se smočiti u Tihom oceanu i ritualno oprati ruke u Pacifiku. Otišli smo na trid ana u Viñu del Mar. Ona je s Valparaisom (glavnom čileanskom lukom) poput Opatije s Rijekom. Jasno je da se s Hrvatskom ne može usporediti. Usprkos nepreglednim pješčanim plažama ogromni valovi sivog hladnog Pacifika nisu uopće privlačni. Nakon uživanja u noćnoj vrevi, mnogobrojnim uličnim sviračima, pollosima, hamburguesama i lomitosima, papas fritasima, schop grande u hektima i 15$ dnevno skupom ćumezu od hostela, pobjegli smo nakon tri dana ponovo u Santiago. 7 dana do polijetanja iskoristili smo za razgledavanje gradskih znamenitosti. Bili smo u muzeju pretkolumbovske kulture i tu smo vidjeli prvi kipu uživo. Tko ne zna, to je vrsta pisma od raznobojnih, različito dugih špagica s različitim brojem čvorova na sebi navezanih na glavni konopčić. Otišli smo i na SanCristobal, brdo usred Santiaga (uspinjača je, naravno, bila u remontu). Pod vrhom je svetište i proštenište na kojem je 1985. Sveti Otac održao misu, a na vrhu je Gospin kip i fantastičan pogled na s preko 6.000.000 stanovnika golemi Santiago. Naravno da smo svratili i u naše veleposlanstvo gdje nas je primio naš tadašnji veleposlanik nj.e. Franjo Antun Blaževic i preko sata zadržao u srdačnom razgovoru. Ljubaznošcu g. Miroslava, službenika zaduženog za sigurnost veleposlanstva, prebačeni smo službenim automobilom do zračne luke i tako izbjegli natezanje s ruksacima i transportnim vrećama po inače izvanredno učinkovitom prometu Santiaga. Nebrojeni taksiji, žutia utobusi, a nadasve podzemna željeznica su pravi melem nakon zagrebačkih prometnih čepova. U zračnoj luci smo zaboravili na aerodromsku pristojbu od 20$,te sam se nakon plaćanja vratio kući sa sva 4$ u džepu. I tako, nakon 36ºC u Santiagu i 12 sati leta nad cijelom Južnom Amerikom i Atlantikom, čekanja u Amsterdamu, leta do Budimpešte, prometne nezgode prijatelja koji su išli po nas, prostajane noći na Keleti kolodvoru, vožnje vlakom drugi dan, konačno smo se dokopali kišnog i tmurnog jedva dočekanog zimskog Zagreba.

https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/ACONCAGUAARGENTINA

Tomislav Zoričić – Tom