U 2000. za 50 na 5642,7

Ovaj pomalo enigmatski naslov krije u sebi važan pothvat za obilježavanje važne obljetnice. Naime dvijetisućite godine je HPD Željeznicar iz Zagreba slavilo pola stoljeća osnutka. Trebalo je za takvu obljetnicu smisliti primjerenu akciju imajući uvidu i ugled i dotadašnji rad društva. Nakon prilično premišljanja odlučili smo se zaElbrus 5642,7m – najviši vrh Europe. To je brdo na koje se dosta rijetko ide, pomalo je izvan ruke, a i okruženje i prilike koje tamo vladaju sve su prije nego obične i mirne. Pohodu na to brdo treba prići s velikim poštovanjem s obzirom na ćudljive mikroklimatske prilike i znajući da se i Reinhold Messner popeo iz drugog pokušaja, a pokojnoj Wandi Rutkiewicz (Sagarmata, Čogori) uopće nije uspjelo.Vođom pohoda je Upravni odbor društva imenovao našeg poznatog alpinista, himalajca i gorskog vodiča Vladimira Mesarića, a zamjenikom moju malenkost. Najprije je trebalo vidjeti kako onamo. Prva misao je bila – što drugo nego željeznica, no od ukupnog trajanja ekspedicije provesti u vlaku tjedan dana nije baš privlačno. Tako smo dodali nešto novaca i odlučili se za najlogičniju varijantu – zrakoplov. Ispočetka se javio lijep broj sudionika – 25, ali kako to obično biva knjiga je spala na sedam slova. Tada su se još javili i neki prijatelji, izmedu kojih i naši poznati himalajci Stipe Božic, Branko Šeparovic i Mario Rodeš. Prikupili smo, kako je tko znao, potrebna sredstva i 28.lipnja 2000. se našli u zrakoplovu za Moskvu. Golema je to gradusina. Ima bar osam milijuna stanovnika. Čitav sat smo se vozili od zračne luke Šeremetjevo do hotela «Maladjožnaja» (mladeški hotel) gdje smo prenoćili, da bismo sutra od Vnukova II letjeli do Mineralnih Voda, gradića lječilišta sa sjeverne strane Kavkaza. Tamo je parkiranih zrakoplova petnaestak puta više nego na zagrebačkom uzletištu, ali im zato zgrada izgleda kao malo veći vatrogasni dom u Babinoj Gredi. Na zgradi još uvijek ponosno stoje srp i čekić okićeni raširenim krilima. Tamo nas je dočekao stari alpinist Rudolf Smirnov koji nam je cijelo vrijeme bio pratitelj i vodič. Praćeni prosjacima (i sinovima) ukrcali smo se u dva taksi-kombija i uputili u smjeru Baksanske doline koja se sa sjeveroistoka zavlači između glavnogckavkaskog grebena i Elbrusa. Putem prolazimo nekoliko policijskih kontrolnih točaka, te više mjesta s niskim potleušicama i sa štandovima u nizu u kojima kumice (i kumovi) prodaju sve i svašta. U jednom trenutku upitao sam se nisam li u Tanzaniji. Na jednom takvom mjestu, već prije dogovorenom, čekala nas je okrijepa. Jedna zalogajnica (moj podrum bolje izgleda) nudila je šašlik – polupougljenjele komadiće ovčetine ili bravetine posute lukom. Za vilice nismo pitali nego smo se posla primili rukama. Nisu nam smetali ni rojevi muha niti nekoliko šugavih pasa koji su molećivo tražili svoj dio. Čudan okus smo bili prisiljeni isprati pivom. Slijedilo je nekoliko sati vožnje ravnicom s neobičnim geološkim zanimljivostima, kroz derutne gradiće s mnogo zaostalih sovjetskih parola i znakovlja. Stižemo do jednog napuštenog seoceta s jedne i autobusnom stanicom s druge strane ceste blizu ulaza u pokrajnju dolinu Adirsu. Vozači nas iskrcavaju, a mi u nedoumici čekamo što će biti dalje. Čekanje se isplatilo. Pojavljuje se prvo iznenađenje – kamion i njegov vozač Zalim. Ne obazirući  se na naše vilice koje su nam od iznenadenja pale na prsa i razjapljena usta, Zalim počinje ubacivati transportne vreće u kamion. Sudbinu smo prihvatili sportski i pridružili mu se. Osjećajući se kao da jašimo divljeg bika, držeći se zubima za zrak i jedan za drugoga putovanje u dolinu Adirsu je počelo. Nije trajalo dugo i cesti je kraj, a pred nama neprolazan kanjon koji podsjeca na Vražji prolaz. Vodič Rudi pokazuje prstom gore i vidimo napravu koja izgleda kao udvostrucena zagrebačka uspinjača. Točno. To je rješenje zagonetke. Platforma diže kamion stotinjak metara gdje se cesta nastavlja. Ali kakva!? Vozimo se zapravo vododerinom, a svake dvije sekunde povik «čuvaaaj!» i čučanj dok nam granje šiba iznad glava. Desetak kilometara dalje dolina se širi i na kraju nas čeka na visini od 2450m alpinistički logor Ullu-Tau. Osoblje su Balkari, pripadnici jednog od mnogih malih, uglavnom muslimanskih naroda koji nastanjuju Prikavkazje (Kabardini,Čerkezi, Inguši, Oseti, Dagestanci, Čečeni i mnogi drugi), svaki u svojoj autonomnoj republici. Može svjetska i ruska politika pričati što hoće, ali je činjenica da je to područje od početka sedamnaestog stoljeća pomalo postalo ruska kolonija, a pogotovo od polovice pretprošlog stoljeca i neuspjelog Šamilovog ustanka. Ti narodi imaju nesreću što nisu preko mora, nego graniče sa svojim kolonizatorima, a i nisu se uspostavom Sovjetskog Saveza izborili za status saveznih republika kao susjedi u Zakavkazju (Gruzija, Armenija, Azerbajdžan), jer bi danas imali samostalnost, a Čečenskog rata ne bi bilo. No «kibidabi», danas nas ruski prijatelji uvjeravaju kako su tamo sve krasni ljudi i narodi i kako se svi medusobno jako vole. Sa zemljom sravnjeni Grozni je dokaz za to. Na sreću je udaljen 250km zračne linije (što ustanike nije spriječilo da pred neku godinu izvedu diverziju na uzletištu u Mineralnim Vodama). Tu nas je čekalo drugo «ugodno» iznenađenje: obavijest da se na cijelom području ne može nabaviti ni jedna kartuša za plinska kuhala. Nisam znao kakvi su bili dogovori, ali pretpostavljam da je to trebala osigurati ruska posrednička agencija. Ipak smo odahnuli, jer time automatski otpada visinski logor u šatorima i «osuđeni» smo na čvrste objekte. Smještamo se u logoru koji je u vrijeme Sovjetskog Saveza vidio puno bolje dane, ali je zadržao odličnu i preobilnu prehranu. Čega je nedostajalo bila je voda, unatoč stotinama potočića po okolnim brdima. Usred kampa postoji betonska kopanja nad kojom je cijev s rupicama iz kojih curi voda, te jedan jedini zahod koji izgleda malo bolje od svinjca mojih rođaka u Grubišnom Polju, ali je izvrstan ako navrijeme kreneš i ne skreneš u obližnju šumicu (podijeljenu na žensku i mušku polovicu). Osim toga pruža mogucnost zabave i dobre društvene komunikacije, jer su pregrade između rupa u betonskom podu visoke samo pola metra i dok se rješavaš viška ti i tvoj susjed možete ugodno čavrljati. Bilo kako bilo, slijedilo je nekoliko dana aklimatizacijskih tura. Prvo je trebalo svladati obližnji Zimnjij Vjerh (Zimski Vrh), no nakon sat vremena kiša nas je potjerala natrag. Drugi dan smo imali više sreće. Nakon otprilike pet sati uspona, ispočetka po suhom, a kasnije snježnim obroncima, dokopali smo se vrha Gumači, 3805m. Usput smo prešli nekoliko zona seraka i pukotina. Preko jedne u koju bi stala omanja zgrada vodio je ugodno debeo snježni most. S vrha smo prvi put vidjeli naš cilj – Elbrus. Vrh mu je zloslutno bio u oblacima. Nakon odmora, ono što smo svladavali pet sati, sada smo, uglavnom skijajući na vlastitim tabanima, protutnjali za sat i pol. Zna se da nam je zvijezda vodilja bilo pivo «Dolinsk». No kako smo uz golem trud jučer potpuno očistili zalihe kampa dočekalo nas je razočaranje: najavljena pošiljka nije stigla. Tugu smo utapali u osobnim skromnim zalihama spremljenima za «in case of emergency». Slijedila su dva dana – uspon i spavanje u bivku «hižina Mestiski»  blizu 3500m, te povratak u Ullu-Tau. Zatim je trebalo prijeći iz naše u susjednu dolinu preko prijevoja Kojavganauš na 3600m, no u zasjedi je vrebalo treće ugodno iznenadenje. To je bila obavijest da za dva dana počinje remont žičare na Elbrus. Kako su Rusi uspjeli sakriti od nas, a i od sebe samih činjenicu koja se morala planirati bar godinu dana unaprijed (trebalo je promijeniti noseću užad), a sasvim je sigurno bila u petogodišnjem planu, ostat ce mi vječna zagonetka. Plan se dakle po dvadeseti put mijenja. Žurimo do kraja Baksanske doline u Azau iz ovih stopa. Utrpavamo se na,već poznati, Zalimov kamion. Nadamo se da ni ovaj put nećemo prehladiti sinuse ni dobiti granom po nosu. U revolucionarnom zanosu uz komsomolske šale konačno putujemo prema svom cilju. U selu Terskolu nadokupljujemo zalihe hrane i pića, te preko pretpotopne telefonske centrale pokušavamo nazvati naše kod kuće.Telefonistica nas gleda iskolačenih očiju. Prvi smo Hrvati, naime, koje je vidjela u životu, a upute kako dobiti vezu s Hrvatskom samo su kozmetičke naravi. Na tratini kraj naselja Azau prepakiravamo stvari. U naprtnjaču dolazi neophodna oprema za uspon, a preostale stvari (kao npr. prljavo rublje) spremamo u transportne vreće koje ostaju u skladištu kod Zalima, premda bi sve stalo u džep. Ponovo u kamion koji na donjoj stanici žičare (velika gondola) natraške ulazi u mjesto gdje dolazi paralelna gondola i opet prekrcavanje (ne znam više koje po redu). Tu su naravno i neizbježni Japanci s milijun kamera. Prekrcavanje (opet) na međustanici «Stari krugozor» na 3000m, te novo na medustanici «Mir», 3500m. Tu nema žive duše i s polovicom naših stvari, te s Filipom koji nije stigao izaći, a Martin samo napola, gondola iznenada bez upozorenja kreće. Martin je skoro prepolovljen, ali panterskim skokom spašava glavu usput samo razbivši nos na šipki ograde. Ovakva neobična procedura vožnje nas oduševljava i uz psovke dovikujemo Filipu da čuva živce, jer ga naravno čekamo. Uz dodatnu neplaćenu vožnju pojavljuje se za dvadesetak minuta. Uskačemo na sjedežnicu koja vodi do krajnje stanice «Garabaši», 3800m. Tu zatječemo neobična skloništa – desetak «bočki», dugačkih valjkastih cisterni crvenobijelo obojenih gdje bi se trebali smjestiti za noć. Novo iznenađenje glasi: mjesta nema jer smo zbog najavljenog remonta nenajavljeno uranili jedan dan. Nije važno – imamo šatore. No ponovo iznenađenje: uplaceno je 200$ za vožnju ratrakom do skloništa «Prijut 11» na 4200m. To me je razveselilo jer se još ratrakom nisam vozio, ali ne znamo što je trenutno sa skloništem koje je prije nekoliko godina izgorjelo. Poslije sam saznao da se nekome zapalilo benzinsko kuhalo. Vatru su greškom pokušali gasiti benzinom. Srećom su planinari dospjeli poskakati kroz prozore. Ostao je samo jedan ovalni plavi zid. Himalajci su konačno mogli iskoristiti skije (namjera je skijati s vrha) te su dohvatili uže koje je vukao ratrak. Kod Prijuta vidimo obnoviteljske radove u punom jeku – obnavljaju nekadašnji bunker, a u potkrovlju ima mjesta za smještaj. Ima čak i madraca, jastuka i pokrivača. Sve u svemu ovakav uspon još nisam doživio – ovako bi naime znala planinariti i moja pokojna baka, ali visina je visina i pomalo osjećam glavobolju. Ipak smo se praktički u trenu popeli preko 2000m. Plan je da se sutra ujutro poduzme lagana aklimatizacijska šetnja do «Skala Pastuhova» na 4750m, a himalajci najavljuju da bi već noćas krenuli do sedla(5400m) između zapadnog i istočnog vrha, a možda i na vrh. U noći, oko tri sata, nakon jake glavobolje i dva Plivadona k svijesti me priziva opće komešanje. Ponovo promjena plana (valjda stopedeseta do sada): svi idu na sedlo! Zbunjen sam. Stvar mi se čini nerazumna, jer otežane uvjete uspon samo otežava. Vrh je usto samo još 250m više i ne može biti ni govora samo o aklimatizacijskom usponu na sedlo, jer tko dode nanj potrudit će se još malo do vrha. Objavljujem da ja ostajem. Želim se držati prvotnog plana koji je objektivno bolji: sutra aklimatizacija, prekosutra vrh. Ostali su još Filip i Martin, a ujutro pod Skalama srećemo Tomicu koji se vraća jer ga je visina dobro uzdrmala. Popeli smo se natenane na «Skale Pastuhova» i razgledali daljnji uspon. Vidim da je Elbrus, ako zanemarim visinu i ćudljivo vijeme, najlakše brdo na svijetu, osim Dilj-gore. Metneš dereze na noge (Elbrus je golemo ledeno prostranstvo), ruke u džepove i za nekoliko sati si gore. Naravno, to je šala. Tura je beskrajno dugačka i, kao što će se poslije vidjeti, nije nipošto mačji kašalj. To su osjetili i Wanda i Reinhold. Deset ranoranilaca se vraća u dugačkim razmacima. Imali su sreću: uboli su vrh. Pomalo se pitam nisam li pogriješio. Valjda bi četveronoške i ja uspio (ne postoje nažalost dereze za ruke :). No što je tu je. Slijedeću noć u tri ujutro druga grupa nas četvorice ustaje. Krasna je, bistra i mirna noć. Stavljamo dereze, hvata moštapove i polako napredujemo. Do Skala Pastuhova se je već razdanilo. Zadivljeni promatramo zoru i ružičaste odsjaje na Kavkazu koji nam je cijeli pod nogama. Gledamo dvoglavi šiljasti vrh Užbe gdje su 1974. u lavini nesretno stadala četiri hrvatska alpinista. Prolazi me jeza jer mi liči na rogatu glavu Sotone. Nakon okrijepe krećemo dalje i dosežemo podnožje istočnog vrha. U jednomtrenutku, oko 8.45h, primjećujem zlokobnu sliku: nad oba vrha stoje pravilni lećasti oblaci – Viento blanco! Zloslutna slika poznata s Aconcague. Kažem dečkima da mi to ne miriši na dobro. Nije prošlo ni četvrt sata, a vrhovi su bili potpuno u oblacima koji su se uraganski spustili prema nama. Usponu je kraj. Kažem to dečkima, ali oni ne vjeruju. Zbog umirenja savjesti napredujemo još pola sata, ali uvjeti su sve gori. Nema nam druge, moramo dolje. Na Prijutu pustoš. Naši su uhvatili zadnju žićaru, a mi ostajemo. Rekao sam – tu smo dok se ne popnemo. Nismo ni slutili da nas čeka tri dana snježne mećave. Temperatura je pala i cijelo vrijeme je ispod nule. Nema nam izbora nego 72 sata provesti u vrećama za spavanje. To ne bih priuštio ni psu, jer jedva možeš otići iza kuće radi nužde ili skuhati juhu ili čaj. Kad se pošteno naspavaš ne preostaje ti drugo nego roštiljanje u vreći, a po limenom krovu vještice plešu neprekidni ples. Grmljavina neizoliranih krovnih limova nije nam dala mira tri dana (ja sam, hvala Bogu, imao čepiće za uši koje uvijek rabim na skupnim ležajima). četvrti dan u 3.30 ujutro budi nas iznenadna tišina. Izlijećemo iz kuće. Mirna i kristalno bistra noc! Odmah krećemo gore. Do Skala Pastuhova budi se vjetar koji je sve jači, a gore s vrhova vidim snježne perjanice. Ne sluti na dobro i nažalost imao sam pravo. Na priječnici pod istočnim vrhom vjetar dostiže uragansku snagu. Tuče u lice, a povremeno dere oblacima ledenih komadića veličine oraha. Zadnjih dvijesto metara borimo se dva sata. Martin je malo brži i dokopao se sedla, a Filip odustaje. Probada ga u plućima. Na vjetrometini smo i svaki čas moramo zaleći i oduprijeti se štapovima da nas orkan ne baci niz planinu. Uvjeti za napredovanje su nemogući. Smrzavamo se. Pojavljuje se Martin. Bježi koliko ga noge nose, a u stvari glavinja.Teška srca moramo opet okrenuti – svega 300m pod vrhom. Tomica psuje i šakom prijeti prema vrhu, ali borba je nemoguća. Planina nas nije htjela. Neraspoloženi i ljutiti (osjećamo se inače odlično) silazimo. Svjesni smo da nam je to bio zadnji pokušaj, jer bez žičare ne stignemo više do vrha i natrag, a zrakoplov ne čeka.»Bolje je roditi se bez jedne stvari nego bez sreće, jer ako imaš sreću i ona stvar ti naraste”. Polako se spuštamo (sad kad idemo dolje naravno da je idealno vrijeme). Vidimo da srednji dio žičare ipak radi. Tih 500 m smo uštedjeli, a onda je uslijedio silazak pješke u dolinu. Na jednom mjestu Dado i Tomica pojavljuju iza ugla. Došli su pred nas. Čeka nas opća proslava navečer u hotelčicću «Logovo» u selu Azau, a prije toga šetnja do susjednog polazišta žičara prema okolnim brdima i mnogim skijalištima, a tamo dolje je veliki sajam narodnih zanimljivosti. Tu se slikam u velikom bijelom krznenom ogrtaču s ogromnom dagestanskom šubaretinom (slikanje košta 10 rubalja). Da me je vidjela, kompletna Crvena armija bi se dala u bijeg. Dok smo nas četvorica u vrećama očekivali svijetlu budućnost, ostali su otišli uobližnju dolinu Adilsu pod Užbom da kod spomen-ploče odaju pocast našim alpinistima Anti Bedalovu, Nenadu Čuliću, Viktoru Tabakoviću i Ursi Vrdoljaku. Ploča je nažalost otpala, ali je Rudi obećao da će je popraviti. Stipe je poslije uhvatio priliku i sa snimateljem ruske televizije napravio krug helikopterom nad Kavkazom i napravio snimke za seriju “Sedam vrhova” od koje mu je nedostajao samo Elbrus. Sutra odlazimo za Mineralne Vode, a usput neizbježni šašlik. Zatim let do Moskve i smještaj u hotelu «Sputnjik». Otišli smo zajedno na večeru da još jednom proslavimo ekspediciju. Bojkotirala je samo Marija, koja kao vegeterijanka uvijek u ruksaku ima mrkvicu i zečju papicu. Sutradan smo odletjeli u domovinu i satove pomaknuli za dva sata unatrag i tako ponovo ušli u sunčanu svakodnevicu. Članovi ekspedicije: Vladimir Mesarić-Dado, vođa; Tomislav Zoričić-Tom, zamjenik; Marija Perkovic Paloš, Svjetlan Hudec-Lima, Zvonko Filipovic-Filip, Zdravko Martinovic-Martin i Tomislav Stanišic-Tomica, svi članovi HPD Željezničar Zagreb; Branko Šeparović-Šepac, Kata Strelec, Mišo Strelec i Krešimir Bago-Šokre, svi PDSVelebit, Zagreb; te Stipe Božić, Split; Nada Dabo, Rijeka; Mario Rodeš-Marek, Varaždin.

https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/KAVKAZRUSIJA

Tomislav Zoricic – Tom

P.S. Reportaža objavljena u listu «Željezničar» u broju 617 iz 2001.