Kad ti netko pruži ruku svašta je moguće

Prvi susret sa „Pruži mi ruku“

Pošto sam se upisala u HPD Željezničar u cilju da se otisnem u brda i planine pod budnim okom stručnih vodiča, a uz to ponekad povedem i svoju djecu, uzela sam si za „zadatak“ da s vremena na vrijeme odem i na sastanke u društvo koji se održavaju utorkom. Cilj mi je bio upoznati vodiče, steći dojam o izletima, upoznati ljude i utkati se u društvo na neki način.
Mnogo se toga doduše može pronaći i na internetu. Prije upisa zadovoljila sam se informacijama da se mogu učlaniti u sekciju SDI i tako postati članom Obiteljske sekcije, što mi je svakako bilo najbitnije u tom datom trenutku. Osim toga, tu sam si „skinula“ plan izleta, a sve ostale informacije očito su bile samo u prolazu kroz moju pažnju. Dolaskom na sastanke moja su se očekivanja ostvarivala. Upoznala sam divne vodiče, divne ljude, planinare, slušala opise što težih, što nekih meni dostupnijih smjerova i destinacija, malo se okuražila, malo se osvijestila. I tako na jednom od sastanaka, dogodilo se ono što me fasciniralo i u početku mi je bilo nepojmljivo. Izvještaj sa nekog izleta OSI, tada nisam ni znala značenje kratice, u nekom trenutku iznosio je čovjek sa bijelim štapom u ruci. U mojim mislima iskočilo je u stilu Mojmire „Mooolimmmm?“. Iako sam ga viđala na sastancima u društvu, smatrala sam ga samo nečijom pratnjom, doduše nije da sam previše razmišljala o tome. Vjerujem da zvuči predrasudasto, ali mislim da malo koga ne bi zatekla takva misao, onako na prvu. U nevjerici sam kroz mnoštvo riječi zapinjala za „ne vidim“, „slijep“ i sl., što mi je tada dakako bilo nespojivo sa drugim riječima koje je koristio u istom kontekstu: stijene, uspon, planine…
Izvještaj je spojio to meni nespojivo i ostavio me zbunjenu i bez teksta. Samo gomila pitanja.
Odgovore na mnoga od tih pitanja potražila sam nakon sastanka i idućih dana, što usmeno, što u E svijetu. I tek tada sam saznala da Željezničar organizira izlete za Osobe sa invaliditetom (OSI) te da je alfa i omega tih izleta Željko Brdal, čovjek koji je iznosio dojmove sa planinarenja držeći u ruci bijeli štap. Meni osobno je to bilo jako fascinantno.
Prošlo je od tada dosta vremena, a ove, 2025. godine upriličila mi se prilika te sam ga uspjela i upoznati. Odigralo se to na promociji njegove knjige, o čemu drugom nego o planinarenju, osebujnog imena: „S bijelim štapom put planina“.

Pitah Google tko je Željko Brdal

Kad se u tražilicu ubaci njegovo ime, izbaci cijelo „čudo“ rezultata, sve redom intervjua,
članaka, videa, fotki… More informacija iz kojih se ukratko može izvući sljedeće:

Željko Brdal je ponajprije INSPIRACIJA. Profesor koji unatoč gubitku vida i dalje aktivno predaje povijest u osnovnoj školi, čovjek koji je 1995. godine pokrenuo šahovsku školu Dugave, te i dan danas organizira natjecanja, piše članke, piše knjige, suautor je nekoliko udžbenika, i nadasve voli planinariti.
Član je HPD Željezničara, i Gojzeka, a prvi izlet bio mu je na Petrovu goru 2012. godine. Već sljedeće, 2013. godine završava željezničarsku OPŠ, a već 2014. Željku je uručena i brončana značka HPO-a. Među raznim priznanjima dodijeljena od strane planinarskih „institucija“ vrijedi spomenuti i 2019. visoko priznanje br. 439 za obilazak 125 kontrolnih točaka. U trenutku pisanja članka, ima kako to on kaže „ubranih“ 142 od 150 KT HPO-a.
Impresivna je lista vrhova na kojima je ostavio trag svojih gojzerica, i osjetio taj „poseban“ vjetar na obrazima i taj unutarnji, zdravi ponos kad dosegneš zacrtano. Za izdvojiti su svakako Dinara, Sinjal na 1831 metara i Säuleck, 3086 metara visoki vrh u lancu planina u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Također vrijedi izdvojiti i spektakularni uspon na Anića i Bojin kuk.

Da bi mogao ispenjati sve te vrhove, mora biti u dobroj kondiciji. Formu kaže da održava srijedom spram Sljemena ili na stubištu od 202 štenge „Po lojtrici gor, pa po lojtrici dol“ i tako deset puta. Dodaje i da se do uspjeha ne dolazi dizalom, već stubama – shvatite to i stvarno i figurativno.
Sve je to impresivno samo po sebi za jednog čovjeka, ali kad se taj čovjek, pored naših „uobičajenih“ usputnih kamena spoticanja, spotiče i na svoj „poseban“ kamen, e to je onda razlog dodatnog divljenja.
Za jedan intervju za 24 sata, Željko Brdal, ovaj 56-togodišnjak, izjavio je:
„’Slijep sam, ali ne mogu bez planina’. S četiri godine dijagnosticirali su mi nasljednu genetsku bolest zbog koje sam izgubio vid. Bolest je progresivno napredovala, a nasreću, dala mi je vremena da uz naočale kao visoko slabovidna osoba prođem osnovnu i srednju školu te fakultet. Svjestan sam da mi treba pomoć, kako na poslu tako i na planini. I u školi i u planinarenju imam oko sebe ekipu na koju se mogu osloniti. Sretan sam što ih imam.“
Iz drugog intervjua za Večernji doznajem da nastoji aktivirati ljude da se kreću, hodaju, kako one iz svoje neposredne okoline, tako i one koje ne poznaje ali im je potrebna njegova priča. U cilju popularizacije planinarenja u HPD Željezničaru je 2022. godine pokrenuo 4 izleta godišnje koji okupljaju vodiče i članove društva te osobe sa invaliditetom. A kako bi popularizirao hodanje kao fizičku aktivnost za bivše i sadašnje radnike iz svoje škole 2016. godine je pokrenuo ekipno druženje i natjecanje Korak po korak koje traje i danas!
Tijekom svakog mjeseca hoda se unaprijed određenih 10 dana, broje korake te ih javljaju kapetanima
ekipa. Rezultati se zbrajaju, a na kraju mjeseca na gastro domjenku proglasi se konačni poredak. Oboje je spoj ugodnog s korisnim.
Njegovoj kreativnosti nema kraja, kao što je vidljivo iz opusa njegovih aktivnosti i angažmana. Pored svega do sad navedenog, nosi i zasluge za kreiranje amblema „Pruži mi ruku“ koji se koristi na majicama prigodnih izleta. Željko je autor naziva „Pruži mi ruku OSI“.
Osmislio je i izgled prigodnog znaka, loga, amblema, o planinarenju OSI. Ideju mu je pomogla uobličiti i pretočiti u krajnju verziju njegova učenica Luna Flajhar. Za nju će se čuti u budućnosti u kreativnom svijetu slikarstva i/ili dizajna.

Dalekosežnost njegove kreative bila je vidljiva i prilikom predstavljanja njegove knjige „S bijelim štapom put planina“, gdje nas je počastio sadržajnom, duhovitom i inspirativnom prezentacijom. Osobito je interesantan bio početni slajd na kojem smo se malo zadržali.
Slajd je stupčani grafički prikaz koji predstavlja ljude, i broj zajedničkih uspona, odnosno vrhova koji su osjetili Željkove stope pod budnom palicom ispod stupca navedene osobe.
Osebujnost ovog slajda je što ljudi nisu naveden imenom i prezimenom, već po Željkovoj kreativnosti prilagođenim nadimcima. A svi su oni njegova planinarsko-prijateljska podrška i pomoć u planini.

Među brojnim nadimcima tako možemo zagolicati maštu ponekim Željkovim „začinima“ kao što su Sitan Vez, Kremenska, Atraktivni, Buraz, Brinjska, Grandiozni, Kum, Željan pažnje, TOP Heineken, Amigo, Wife, Prva dama, Merlinka, Maneken, Rosmo …
U tih par slova svakog nadimka krije se posebna priča, a na nama je da probamo pogoditi o kome se radi.
Njegov smisao za humor, životna energija prožimala se kroz cijelu prezentaciju, i onu na slajdovima, i kroz njegovo izlaganje riječima. Prema kasnije dobivenim impresiumima, knjigu svatko tko je pročitao preporučuje.

„Pruži mi ruku“

„U sklopu projekta Hrvatskog planinarskog saveza koji za cilj ima poticanje planinarenja osoba s invaliditetom HPD Željezničar organizira izlete pod nazivom “Pruži mi ruku”. Ti su izleti namijenjeni osobama s invaliditetom koje se žele kretati u planini, a svjesne su svojih ograničenja i nesvjesne svojih mogućnosti! Dakle, nastoji okupiti podršku, autizam, pomoć, cerebralnu paralizu, prijateljstvo, epilepsiju, druženje, intelektualne teškoće, suradnju, mišićnu distrofiju, motivaciju, gluhoću, pozitivu, multiplu sklerozu, zadovoljstvo, amputaciju, zafrkanciju, sljepoću i pjesmu u jedan nezaboravan doživljaj.“ – riječi su Željka Brdala kojima opisuje značenje, srž i cilj ovih izleta.
Kroz svoje mnogobrojne članke promovira dobrobiti planinarenja i kretanja, posebno osobama koje imaju specifične „kočnice“. Iz osobnih iskustava daje korisne savjete, motivira i riječima ohrabrenja i samim opisima izleta.
Osim što planinari, Željko pedantno vodi razne evidencije i kolekcionira materijale i informacije. Ema Jurkin mu je tu desna ruka. Osim Eme, fenomenalne suradnice kako kaže Željko, vrlo važno ime u Željkovu planinarskom životu je i Hrvoje Mihelj. Njih troje, trios fantastikus, već četvrtu godinu u HPD Željezničaru uspješno planiraju i provode OSI izlete.
Imaju uhodan ritam na kojem bi im i braća Sinkovići pozavidjeli.
Iz tih materijala koje mi je nesebično ustupio izvukoh sljedeće podatke o željezničarskim izletima pod nazivom „Pruži mi ruku“.

NAJINKLUZIVNIJI IZLETI OSI prema Željkovoj evidenciji:

1. Oštrc, Samoborsko gorje, 2022.
2. Japica, Cesargradska gora, 2022.
3. Cepeliš, Hrastovička gora, 2022.
4. Okić, Samoborsko gorje, 2023.
5. Kameni svati, Medvednica, 2023.
6. Oštrcgrad, Ivanščica, 2024.
7. Belecgrad, Ivanščica, 2024.
8. Veliki Lovnik, Samoborsko gorje, 2024.
9. Vis, Moslavačka gora, 2025.
10. Petrovac, Petrova gora, 2025.

Entuzijastični inicijator, kreator i koordinator ovih izleta je sam Željko Brdal – uz podršku vodiča i članova HPD Željezničar.

Izletima se često organizirano pridružuju:

• članovi Udruge osoba s invaliditetom Krapinsko-zagorske županije.
• članovi Sportskog saveza invalida grada Zagreba
• članovi Društva multiple skleroze grada Zagreba
• ekipa iz Zagrebačkog dijabetičkog društva takozvani „slatkići“.
• članovi Društva osoba s invaliditetom Varaždin.
• članovi Zagrebačke udruge slijepih;
• članovi Zagrebačke udruge multiplaskleroze
• članovi Udruge Mali princ iz Ivanić grada

Dakle, izleti su koncipirani tako da svaka osoba sa invaliditetom ima uz sebe vodiča, osobu ili osobe koja će mu pomoći pri savladavanju planinarskih staza. Po izletu bude ukupno 30 – 45 osoba, od kojih onih sa invaliditetom 10 – 17.
Ovisno o lokaciji izleta, osim HPD Željezničar, najčešća društva koja sudjeluju su: HPD Zrin, PD Obruč, PD Runolist i HPD Zagreb Matica, zatim PD Opatija, HPD Cesargrad, HPD Klek, PD Podsused, HPD Radoboj i PD Zagreb, a ponekad im se kao podrška pridruže i članovi GSS-a; kao npr. GSS Sisačko-moslavačke ili Karlovačke županije.
Bilo kao vodiči ili kao podrška kroz izlete OSI često se provlače imena Željezničaraca: Ema Jurkin, Hrvoje Mihelj, Mladen Stanković, Ivan Kobeščak, Zvonko Kolić, Zdenko Kornet, Ester Stanković, Ana Milin.
Kažu da se dobar glas daleko čuje, pa su ovakvi nesvakidašnji, neuobičajeni, da ne kažem neobični izleti privukli i pažnju medija. Tako je na ponekim izletima bilo pridruženih novinara sa radija ili ekipa sa Televizije.
Ekipa HRT-a pridružila se izletu „Pruži mi ruku“ Osi – zajedno do Okića održanom u nedjelju, 12. veljače 2023. te je napravljen prilog koji je bio prikazan u informativnim emisijama HRT-a u nekoliko navrata tijekom sljedećih dana nakon izleta. Na izletu na Japicu sudjelovala je urednica emisije Šesto Čulo i novinarka Hrvatskog radija Miruna Kastratović te je o samom izletu snimljen odličan radijski prilog. Sve do danas se može „naletjeti“ na te i takve reportaže koje šire taj dobar glas. U jednom razgovoru Željko
mi je napomenuo da se nada da će se s vremenom sve više pl. društava uključiti u organizaciju OSI izleta. Držimo fige da mu se to i ostvari, a ako je vjerovati njegovom nadimku Nosorog (upornost), Gojzek, kako ga još popularno zovu, će napraviti sve da se to i ostvari.
Osim što planinari ovako organizirano i „službeno“, mnogo, mnogo više je i njegovih samostalno nesamostalnih izleta u visine. Koliko je tih osobnih, nevezanih za „Pruži mi ruku“, govori činjenica da je pri kraju sa popunjavanjem HPO-a, naime nedostaju mu još „najtežih 8 KT vrhova HPO-a.

„Frojdovski pasus“

Sve informacije koje su me zasule pišući ovaj članak potaknule su me na dobrano razmišljanje. Divim se prvenstveno Željku Brdalu, koji je svjestan svojih ograničenja ali i svjestan svojih nebrojivih mogućnosti, odlučan u ostvarenju svojih nauma, življenju ispunjenog života, življenju snova.
Zatim se divim svim tim divnim ljudima koji nesebično, nerazvikano, bez kalkulacija, pompe, ustupaju svoje slobodno vrijeme i pružaju ruku onima kojima je pomoć potrebna. Pomoć ne u vidu materijalnog, već pružena ruka, tople riječi, podrška, osmijeh, ohrabrenje, strpljenje, samo da bi se ljudi koji primaju pomoć osjećali „više ljudi“. Vidljivi, shvaćeni, neukalupljivani, ohrabreni, vrijedni… Nisu svi hrabri i snažni u
svojoj nevolji.
Potiče me na razmišljanje koliko li smo samo nezahvalni u svojim mogućnostima da ne doživljavamo nečije nemogućnosti kao našu mogućnost za rast, za naš boljitak, ako već moramo biti i malo egoistični što je u ljudskoj prirodi. Koliko samo naša mala gesta, malo odricanje, koje vjerujem i nije odricanje, jer se mnogo više dobije ovim i ovakvim davanjem, može promijeniti nečiji život na bolje. Može promijeniti i nas, i naš život na bolje. Nije li to stvarno jednostavno?
Otvorimo oči i pružimo ruku gdje je potrebna, jer mnogo je lakše ponuditi svoju ruku
nego tražiti nečiju ruku.

Katarina Krsnik Brebrić, 2025.g. u suradnji sa Željkom Brdalom