„DUŠA SVIJETA“
Kada vas put nanese,sa zapada prijevojem Vratnik do kanjona Zrmanje na istoku, Velebitskim kanalom Jadranskoga mora s juga, a sa sjevera Gackim i Ličkim poljem te poljem Velike i Male Popine, stigli ste u nesagledive u veličini, dvorove, hramove i prijestolja, velebnu goru Velebit, gdje borave sjene minulih vremena, velebitske vile i vilenjaci i mirisni plodovi duše.
Mjesto na Zemlji, gdje vas prema filozofiji razumijevanja prirode istine i znanja,sveprožima duhovna sila koja oživljava svijet i gdje je u nevidljivoj prisutnosti, postala „Duša svijeta“.
Mjesto, gdje svim blagom duše svoje, doline i šume odjekuju nošene vihorima i burama kroz tijesne gudure strmih stijena i planina ili kroz duboke kanjone okomito odsječenih obala.
Mjesto, gdje je teško ostaviti riječ za vrijeme i najmanji znak i zapis o duši.
Tek bilješka i naznaka, onoga, što se ondje nama dogodilo.
Planinarski dom Ravni Dabar nalazi se ispod golemog kuka Čelinca (INFO: opskrbljen je vodom iz cisterne, u prizemlju su blagovaonica, sanitarije i kuhinja, a cijeli tavan je uređen kao skupna spavaonica. Domar je, Mile Prpić iz sela Kućišta).
Lagano – ima vremena, u prostoru neuništivosti, životnosti i vjekovnosti, dok pojedinosti iz prirode izlaze jednakom snagom iz kadra naših fotoaparata, znatiželjom starijom od znatiželje povijesti koja započinje planinarskim štapom, započinje naša velebitska priča.
Dok sa kišnim nebesima, kao šaptači oblacima, vodimo dijalog, svjesni uzaludnosti pokušaja, kroz šumu koja nam otkriva ljepotu stabala kiticama Cesarićeve „voćke poslije kiše“,preko ceste kojom smo i došli, Sušanj – Štirovača,dolazimo do točke koja je najčešće parkiralište i polazište za obilazak vrhova.
Zrak je svjež, raspjevan u svom proljetnom buđenju i sladak od snažnih mirisa, mirisnih plodova duše: vlasac, kadulja, origano, vrisak. melisa što miriše na klinčić i naranču, kaćun (šumska orhideja), pakosnica, kozja krv i kockavica (porodica ljiljana) zvonastog i poniknutog cvijeta, iscrtanog »kockasto« poput šahovske ploče.
Vrhovi, dabrovi i kukovi na koje se penjemo uzbrdo, pa spuštamo nizbrdo, pa kroz šumu i opet ispočetka gore – dolje, su: preko Kubusa do Dabarske kose (943 m) na Butinovaču (1127 m), Široki kuk (1081 m) a spuštamo se u udolinu nad kojom se nadvila s jedne strane Vranjkovića kula i s druge strane Bukov dolac.
Što smo bliže vrhovima i kukovima iz ove priče, priroda se mijenja u pletenicu uzvišenih stjenovitih vrhunaca gordosti u zagrljaju šumskih proplanaka i plava obzorja mora, dok nebom krstare bezbrojni oblaci što tvore misli o stvarima zemaljskim i čežnjama nebeskim.
Staza se iz travnate pretvara u stjenovitu stazu kamenih blokova i stijena različitih visina, dubina i udaljenosti te krševitog sitnog kamenja koje je zbog kiše posklizavajuće, pa spušta, kao tama na zemlju, u hladnije, vlagom, lišćem, kamenom i blatom zastrte šumske putove.
Zakoni prirode su vječni i do sada smo uz pomoć naših prirodnih učitelja naučili da prirodne zakonitosti određuju: gravitacija, kretanje, što je pozitivno pri spuštanju, negativno pri uspinjanju, a što neutralno pri hodanju po ravnici.
U osnovi, sve staze na Velebitu svode se na kretanje nepristupačnim i opasnim planinskim predjelima, koje u smislu načina penjanja svladavate osobnim pristupom i svim tehnikama spuštanja ili penjanja: u tri točke „ruka-ruka-noga ili noga-noga-ruka“, u koordinaciji oko-ruka, oko-noga, joga vježbi: mačka, srna, tigar, zec, pazeći pri tome da ne odronite kamen ispod noge, a tražeći istovremeno najsigurnije uporišta za ruku ili nogu; dok je prisustvo i prijateljska ruka planinarskog prijatelja ispred, ispod, iznad ili iza tebe, ovdje, Zakon stvarnosti, stvoren prema načelima drevnih vremena iprijateljstvo bez nenamjernosti.
Svrhova, vidimo masivnu ljepotu burom i kišom ispranih goleti planina koje sjaje i blistaju pod suncem, zaogrnute gustim šumama listopadnog i crnogoričnog, zimzelenog drveća što svakog proljeća obnavlja, prekraja ili samo dotjeruje svoje ruho, uzdižući u vis svoja stabla i šireći krošnje.
Uz na počinak odložene, umorne lutalice i ruksake, noć u planinarskom domu odiše tankim nitima bujno isprepletenih tkanja sazdanih od snova, uspomena, dojmova i iskustava minulog dana.
Dok leptir i rosa, kao dva poeta, ljube polja cvjetna, pozdravljamo se s domaćinom i rano u zoru odlazimo u osvajanje netom napisanih dabrova, duliba, kukova, brda, kosa i visibaba. Još su lutalice umorne od prijeđenih kilometara minuloga dana, ali u srcu nam je neka neobjašnjiva radost i snaga.
Bačić kuk je najviši i najsjeverniji vrh u nazubljenom nizu Dabarskih kukova. Sam vršni dio je vrlo uzak i uspon na njega, preko nazubljenih strmih i nepristupačnih stijena, težak i opasan.
Koliko je planinarskih staza, toliko je i različitih planinarskih iskustava.
Bačić kuk, neprovidan u magli i nepredvidiv u svojoj igri i preobrazbi, za sve nas je, dragulj, u niski vlastitih granica čežnje za nečim dalekim i nedostižnim.
Sve to nadgledaju visoke kamene stijene, proćelavih, zagonetnih i tajanstvenih oblika glave, kojom dotiču nebo i oblake, pamteći prohujalu prošlost.
Budakovo brdo, čas mlaćen vjetrovima, čas milovan sunčanim zrakama i umivan kišama, slikovit je gorski hrbat u središtu srednjeg Velebita, u vršnom dijelu potpuno travnat i po tome izdaleka prepoznatljiv. S juga pomiren s morskim valovima, otocima, kanalima i tjesnacima Jadranskog mora, a s druge strane bijelim stijenama i zelenim šumskim proplancima, svaki čudesnije i maštovitije zamišljen i izgrađen od onoga drugoga.
Velebit nije samo veličanstvena planina, ima sličnosti s umjetnošću, kao umjetnik, svečan u svom izgledu, bešćutan u preobrazbi, imitira, mijenja, nadomješta i kreira obličja i boje, orkanskim vihorima i bljeskovima munja i gromova, a kad nestanu staze i putovi, izgubljen u snježnim mećavama.
****
Ovo je priča o nama … zbog nas … danas potrebnija no ikada ranije. Moj je cilj, sada i ovdje, dati svoje viđenje, svoj doživljaj i razumijevanje Opće planinarske škole.
Vrijedni, rječiti i ambiciozni ljudi, pročitavši ponešto teorije, surfajući za svojim radnim stolom, mogu pisati o planinarstvu i planinama, krajolicima i geografskim obilježjima planina i stijena, stotine i stotine priča i izvještaja, ali krenuti i učiniti iskorak iz „dnevnog reda“, osvježiti premorene oči i čula uz žubor novog vrela, pjev ptica, šumorenje krošnje, susresti se sa sunčanom zrakom i oblakom nad stijenama, dalekom cestom kud te srce vodi, otvaraju se vrata poimanja života, doživljen u punoj snazi otkrića, koji je zablistao u duši, poput krijesnice, koja nenadano zasvijetli u mraku.
Planinarska škola obuhvaća, prije svega, sve što je u obzoru osobnog iskustva i zadane životne sredine. Mogu reći da je NAŠA planinarska škola, bila stjecište bistrih i razgovijetnih pogleda uranjanja u zbilju, kako se ona pruža vidu, sluhu, njuhu, dodiru … u najnadahnutijim dijelovima koji otkrivaju savršenu ljepotu prirode i svijeta u nama i oko nas.
A uspjeh u planinarskoj školi, kao i bilo gdje drugdje, prirodna je posljedica kontinuirane primjene zajedničkog istraživanja i iskustvenog učenja, stjecanja znanja i vještina, kako sa školarcima, tako i s učiteljima, dobrim misionarima planinarenja.
Sada sa sigurnošću, mogu reći
Planinarenje je „radost koja hoda“uzibana i prigrljena, kao dijete k majci, k „Duši svijeta“.
***
Neki trenuci, možda nestalni poput blaga mirisa i neizrecivi poput lakoće zraka ili teksture nekog doživljaja, ostaju utisnuti u sjećanje, trajno i neizbrisivovezani uz neko mjesto, događaj, godišnje doba, ljude … i tu ne treba objašnjavati očite stvari.
***
Kraj
Autor teksta:
Dijana Petrak
