16.3.2013 Planinarska ruta: MRZLO POLJE – VINICE – DUGA RESA

Učimo od kad smo se rodili. Bilo svjesno ili nesvjesno, ovisno o pažnji, razini fleksibilnosti u prihvaćanju ili neprihvaćanju različitosti koje se nalaze oko nas, načinu na koji doživljavamo samoga sebe i svijet oko nas, u određenim situacijama dolazimo do novih spoznaja, znanja, vještina i navika koje nosimo sa sobom dalje kroz život. Bilo da se radi o hobiju, zanimanju, rekreaciji ili bilo kojoj drugoj aktivnosti, učenje je doživotni projekt kojim se stječe određeno znanje ali i stavovi, vrijednosti i uvjerenja koja usmjeravaju svjesnost, ponašanje, mišljenje i doživljavanje.

Za četrdeset i dvoje planinarki i planinara (bez diplome) kontrolna marka ili skupna karta jutarnje klase putničkog vlaka HŽ-a, Zagreb Gl. Kolodvor – Duga Resa s polaskom u 8:00, bila je ulaznica za prvi planinarski izlet u otkrivanje novog svijeta istraživanja pripadnosti prirodi i suživota s prirodom.

Još tražeći najugodniji položaj u kupeu vlaka, oči su nam odjednom postale povećala i sve smo vidjeli jasnije. Vrlo je vjerojatno da je krilatica svih školskih aktivnosti s kojom počinje i završava dan u prirodi „DO POSLJEDNJEG ČVORA“ i svladavanje uplitanja i rasplitanja čvorova tko zna kojih i gdje sve ne.
Naime, ranom zorom, od polazišta ili polazne točke Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu ka odredištu Mrzlo Polje od kojeg počinje planinarska staza na Vinicu (321 m) na Karlovačkom gorju, svaki polaznik planinarske škole dobio je u ruke prvi predmet našeg istraživanja, „zamku“ ili pomoćno uže, promjera 6mm, dugačko 5m, kojim se vrši dodatno ojačanje, samopodizanje, spuštanje ili međuosiguranje – povezivanje… i

1. lekcija u jurećem vlaku HŽ-a: naš prvi čvor i pretvaranje zamke u čvornatu pletenicu.
Naučili smo: čvorovi moraju biti uredno vezani, zategnuti i uredno složeni u svakoj planinarskoj torbi.

Dolazište ili dolazna točka je Mrzlo polje, cilj – vrh Vinice (oko 1:15 sati hoda)

Markacija počinje na mostu preko Kupe na cesti Duga Resa –Karlovac. Vrijeme je sunčano, nebo je plave boje, rijeka je zelenomodra i jutro se čini još ljepšim. Stazom „ dobrog jutra“ skrećemo u šumu i lagano-strmim nagibom, započinje uspon na vrh Vinicu. Pri susretu s planinom već u podnožju, postajemo svjesni mirisa zemlje, truleži lanjskog lišća, drveća, hladnoće zraka, vlage, šuma vjetra, cvrkuta ptica … i ta svježina nam krijepi duh i čula dok naslućujemo nježni miris tek prolistalih pupova šafrana, još snenih pod snježnim pokrovom.

Krećemo se u koloni pod budnim okom trojice planinskih vodiča s diplomom, ovdje, u ulozi naših planinskih učitelja: na čelu kolone, Mladen Grandiozni Stanković; na začelju kolone, Ivan Atraktivni Kobeščak i leteća poveznica svih karika u koloni Slavko Visokogorski Patačko, koji nam je usput održao i

2. lekciju: Planinarski štapovi – spadaju u obaveznu planinarsku opremu, pružaju nam dodatnu snagu i balans kod uspinjanja, smanjuju udarce na koljena uslijed tvrdog terena ili kod spuštanja strmo nizbrdo a uzbrdo preuzimaju pritisak s leđa i kukova.
Naučili smo: uvijek koristimo oba štapa, jednaka po visini (u visini pregiba lakta) i koristimo ih što je više moguće u smjeru padanja tijela.

Padine Vinice su strme i unatoč niskoj visini od 321 mnv ima planinsko obilježje. Dio je Karlovačkog gorja i sa svih strana okružena pitomim brežuljkastim pejzažom. Vrh je kamenit i nalazi se na malenoj čistini. Označen je betonskim stupom s metalnom kutijom u kojoj je upisna knjiga za utiske i planinarski žig. S vrha nema vidika ali se od planinarske kuće pruža jedan od najljepših vidika na Karlovac.

Možda je krajnji cilj svakog pohoda „osvojiti vrh“ ali neizostavni dio toga je zadržati tu magiju trenutka, zato su i oni s diplomom i oni bez nje, a i svi zajedno, s osmjehom na licu, u zagrljaju prijestečenih i novostečenih prijatelja, pozirali svima koji su bili u mogućnosti fotografirati njihov /naš dolazak na vrh Vinicu.

Nadomak Vinice je planinarski dom Mladen Polović (309 mnv) i odašiljač o kojima brine HPD –Vinice iz Duge Rese (otvoren je vikendom) Nalazi se na zaravni Bilo gdje je lijep vidik na Karlovac (sjevero-istok) a za lijepog vremena vidi se i Klek (jugo-zapad).

Još uvijek pod dojmom „osvojenog vrha“ u spomenutom planinarskom domu uz „jelo i pilo“ iz naših uprtnjača, veselu priču i smijeh … uslijedila je i

3. lekcija (ili se vraćamo na onu 1.) predmet istraživanja: čvorovi – osmice. Ovoga puta, razred je podijeljen u dvije grupe: grupa vani i grupa unutra.
Naučili smo: u čvor svezati – osmicu (samostalno nema funkciju, koristi se pri izradi osmice s omčom ili uplitanjem), osmica s omčom ili vodički čvor (koristi se kod navezivanja na pojas kao osiguranje protiv klizanja u navezu za izradu nepomične omče); osmica s dvije omče ili vodički čvor s uplitavanjem (može se koristiti kao improvizirani pojas, ne koristi se za navezivanje) i dvostruki zatezni čvor (za spajanje dva kraja užeta različitih promjera).

Još jedna fotografija trenutka za pamćenje i počinje lagani spust prema Dugoj Resi. Spuštamo se sve više kroz hrastovu šumu, skrećemo oštro u desno i idemo do kraja šume (staza ide u obliku slova S pa nam se glavom još uvijek kotrlja čvornati S osmica iz 3. lekcije). Na izlazu iz šume počinju vinogradi. Staza snježna, dobiva pridjev blatnjava, a „polako i lagano“ postaje „sve brže i proklizavajuće“ pa je tehnika silaska sa staze, na smijeh onih koji su bili u mogućnosti fotografirati i snimati, imao elemente, kočenja lijevom dok proklizava desna i obrnuto, slobodnog pada bez padobrana, vješanja o žicu uz stazu ili protrčavanja u slobodnom stilu u smjeru „dok me netko ne zaustavi“.

U prilog tome, mogu reći da su lekciju 2. – čemu služe planinarski štapovi, oni koji do sada nisu, sada jesu, 100% naučili.

Unatoč novom maskirnom modnom detalju od blata, dobro raspoloženi, prelazimo most preko Mrežnice i hvatamo jureći vlak HŽ-a u 15 sati u Dugoj Resi za Zagreb.

Za kraj … ako znate slušati dašak vjetra, miris borova, dodir zemlje i toplog kamena pod rukom, kapljicu kiše, pjev ptica i cvrčanje cvrčka… da bi se osjetila pripadnost prirodi, nije potreban posrednik… samo otvoreno uho za osluškivanje.

Autor teksta: Dijana Petrak