Datum: 04.05.2013.

Planinarska tura: Samobor – Veliki Črnec (607 mnv) – Veliki dol (530 mnv) – vrh Oštrc (752 mnv)

„MI I PRIRODA – SUBJEKT I OBJEKT, A I OBRNUTO“

Svako jutro je novi početak, a svaki zalazak sunca obilježava kraj toga dana. U proljeće se priroda budi, a u zimi polako utihne u san. Ta dosljednost u prirodi između koje teče jedan cijeli život, jest i biti će uvijek,  jednadžba bez rješenja, ali koja ipak sadrži određene poznate činjenice. Tako sa sigurnošću možemo reći da je život ….. kretanje.

Po programu i metodi mirnog života kojeg proživljavamo u zajednici s ljudima i prirodom koji zajedno čine subjekt i objekt – slikara koji se stapa s modelom, na 7. izletu Opće planinarske škole upoznajemo prirodnu samozatajnost Samoborskog gorja, koje je vidljivo i iz Zagreba, od kuda – do tamo, krećemo autobusom s naše zakutne stanice, iza Lisinskog. Tišina jutra postaje žamor prepričavanih zgoda i nezgoda sa svih meridijana, uz kavicu, koju smo popili nadomak Samobora.

Uz osmijeh plavog neba i sunčanog jutra za „dobar dan“, iz Samobora markiranom stazom idemo prema svom prvom cilju, vrhu Veliki Črnec, iz smjera Palačnika, slikovitog vikendaškog naselja kroz koje vodi planinarski put. I lijevo i desno od nas, vinogradi, voćnjaci, cvjetne livade, živice i šume podijelile su krajolik sa zrakama sunca utkanim u dubine i visine proplanaka u nizu i harmoniji zelene boje Samoboroskog gorja.

Zahvaljujući svom položaju, samozatajni vrh Veliki Črnec nalazi se u šumi Samoborskog gorja, dobro vidljiv i s naše, ne više „moderne – asfaltirane“, već šumske staze koja je u podnožju  makadamaska i postepeno postaje mekani šumski tepih zasut suhim, lanjskim lišćem.

Pokriveni plaštem hladovine  prolistale šume, markacija nas, oznakom dvije prekrižene crte ispod osnovne markacije – bijelog punog kruga unutar crvenoga, upozorava da dolazimo do raskrižja putova, gdje ne skrećemo desno za Gozd već, lijevo, uzbrdo prema vrhu Veliki Črnec.

Staza je drugačije naravi, zemljana i prošarana grubim kamenjem gdje se korak po duljini i visini mora prilagođavati uvjetima staze.

Vrh Veliki Črnec (607 mnv) zapravo je plećato brdo gdje se isprepliću stijene, nisko raslinje borovnica, kupina i ostalo grmlje, bez vidika, koji sakrivaju stabla bjelogorične šume, udaljen četiri kilometra jugozapadno od središta Samobora i samo jedan kilometar od središta Ruda, nekada poznatog rudarskog naselja u srcu Samoborskog gorja.  Za sakupljače žigova,  na vrhu,  u kutiji je žig KT 7.

Pravo znanje nije potpuno ovisno o ocjenama, no bilo proljeće, bila zima, ispita koje treba položiti uvijek ima. Za početak je najvažnija dobra priprema, a dobar učitelj će ti objasniti što trebaš naučiti za bolji uspjeh. Dobro je ponavljati na različite načine, pa smo šaptanjem ili glasnim govorom i razmišljanjem, neki s „knedlom u grlu“, neki s „leptirima u trbuhu“, s našim predavačem Slavekom, za vrijeme školskog odmora na vrhu, razvrstavanjem u neke odnose iz Planinarskog udžbenika i predavanja o povijesti i osnovama planinarstva, uspoređivali vlastito znanje s drugima, po metodi „ponavljanje je majka znanja“.

Silazak do staze koja vodi prema Velikom dolu, mnogima je teža nego pri usponu zbog strmih i uskih zavoja na stazi i koraka u dubinu gdje je moguće i poskliznuće niz strminu.

Dolazimo do raskrižja gdje skrećemo prema planinarskom domu „Ivica Sudnik“. Staza je dalje uglavnom ravna, okružena sunčanim vrtovima cvijeća, bujadi i paprati, bilja i raslinja. Duboko udišemo proljetni zrak koji miriše na proljetnu radost, miris vrijesa i kadulje, dok šuma oko nas postaje utočište mira i tišine.

Plućima punih svježim zrakom,  dolazimo do planinarskog doma „Ivica Sudnik“ na Velikom dolu (530 mnv) … kratak predah i okrjepa… i s račvišta iza doma, šumskim putem, krećemo prema našem drugom cilju, planinarskom domu Željezničar (691 mnv) i vrhu Oštrc (752 mnv) uskim, vijugavim putem uzbrdo – Hoffmanov put. Put prolazi kroz vrlo strmu travnatu padinu preko vidikovca Ptičji vrh, koju smo savladali primjenom joga vježbi: mačka, srna, tigar, zec … te na primjerima iz prirode ovog podneblja ponovili zašto je važno koristiti štapove, zašto je važno gledati kuda i po čemu hodamo i zašto je važno držati razmak. A uz sve to, postali svjesni svojih mogućnosti i snage u pomicanju granice onoga što možemo.

Planinarski dom „Željezničar“ na Oštrcu nalazi se na sjevernoj strani vrha Oštrca u Samoborskom gorju, na sedlu nadmorske visine 691 m, o čijem se održavanju brine naše istoimeno planinarsko društvo „Željezničar“ (INFO: Dom je lijepa zidana jednokatnica, otvoren je vikendom tijekom cijele godine, informacije i rezervacije za spavanje kod domara, 098-9489 i 3379-117).  Za sakupljače žigova na vrhu, žig KT 5 je u domu.

Od ovdje nuđenih specijaliteta koje smo namirisali još na Ptičjem vrhu izdvojila bih greblicu, koja vuče tradiciju recepta od rudarske greblice iz spomenutih Ruda podno Samoborskog gorja.

Dobra je vijest, da prema karakteristikama i naravi prilaznih staza, ovdje možete birati između planinarenja, pješačenja ili vožnje biciklom, sve u savršenom skladu s prirodom

Vidik od planinarskog doma čini se dohvatljiv i u isto vrijeme beskrajno širok s nebom i oblacima u daljini.

Iznad doma,  stazom za desetak minuta, dolazi se na vrh Oštrc (752 m) označen tablom na stablu, a na kamenom vrhu s kojeg se pruža prekrasan pogled na sve strane svijeta, nalazi se spomen ploča PD Japetić iz 1953. godine u čast 80-obljetnice planinarstva u Hrvatskoj, jer su 1875. na ovaj vrh stigli članovi HPD-a na svom prvom organiziranom izletu.

Dolaskom na kameni vrh, najprije nas je prijateljski dodirnuo tanani lahor i slobodnije i prostranije lutanje pogledom prijelaza jednog horizonta u drugi, a potom i trenutak spoznaje da se cijeli svijet ispred, iznad i oko nas, zrcali u nama. Spomenuti trenutak, dokumentirali smo „fotkom za sjećanje“.

Poneseni trenutkom spoznajnih mogućnosti  „idemo dalje u osvajanje Gljive“, kamenite monolitne stijene, nizbrdo. Zbog duge zime i snijega koji se dugo zadržao na travnatoj podlozi padine, način kretanja  proklizavajućom strmom nizbrdicom, ima obilježja skijaške discipline – slalom,  i uz poneko izlijetanje iz staze, dolazimo do Gljive gdje su Anđelko i Marin uspješno izveli tehniku penjanja prema „pravilu tri točke“, ruka-ruka-noga ili ruka-noga-noga.

Južna strana vrha Oštrc, pod popularnim nazivom Flinka, služi alpinistima za vježbalište – tko zna, možda za nekoga od nas, novi, budući trenutak spoznaje, horizont, obzor, granica između neba i zemlje…

U planinarskom domu  „Željezničar“ nastavljamo s praktičnom nastavom iz čvorologije – sigurnog i pametnog osiguravanja pri penjanju, doživljavanjem već proživljenog AHA-trenutka, kada je sasvim izvjesno da je čvor zapetljano uže i često se ne može ponoviti.

No katkada se i konci života tako zapletu i zamrse da je za rasplitanje potrebno strpljenje, smirenost, snalažljivost i mudrost. Moguće je da izuzetak nisu niti čvorovi iz naše škole.

U popodnevnim satima, povratak nizbrdo, staza vijuga, nestaje i vraća se, vodi nas u Rude. Upoznajemo i životinjski svijet Samoborskog gorja, malog zelenog guštera – zelembaća i bebu poskoka. Sunce, nebo, cvrkut ptica i šumorenje vjetra u krošnjama, pozdravljaju nas.

U kalendaru događanja u prirodi i oblicima njenog razvoja po zakonima prirode, puno je lakše doći do spoznaje mirisom, vidom, dodirom. Kada toj kombinaciji osjetila i čula  pridodate 1000 priča iz prirode, našeg vodiča Slaveka, po principu jednakosti davanja i primanja zapažanje tih događanja u prirodi postaje više ili manje automatizirano, ali po istom principu, kada su odvojene – prividno vrijede.

Kao mnogo puta do sada, po principu „znanje se mora stvarati, a ne samo prenositi“ i danas smo upoznali tajne šumske i livadne vegetacije, proučavajući: razliku između maslačka i lavljeg zuba, otrovnih listova đurđica i medvjeđeg luka, bujadi i paprati, ljekovitost gaveza, nježnozelene izdanke borovnica, ljepotu kaćuna (šumskih orhideja) i crvenog uskolisnog likovca koji miriše na cimet… učimo kako u prirodi prepoznati ono najbolje, najprirodnije i najopasnije.

I kao što pčele radeći svoj posao uzvraćaju prirodi istom mjerom, tako i naši predavači  svojim radom, svima nama koji želimo prepoznati iskonske prirodne vrijednosti, zapravo prenose – ljubav prema prirodi.

Za kraj, mogu samo reći FALA!                                    Autor teksta:    Dijana Petrak