OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA – KLASA 2013.
Datum: 27.04.2013.
Planinarska staza: Tršće, planinarska kuća Frbežari (824 mnv) – Sokolske stijene (961 mnv) – Rudnik (1.054 mnv)

„DA SE MENE PITA“

Možda inspiracija sama po sebi ne znači gotovo ništa, izvjesnije je da je možda posrednik između onog što doživljavamo osobno i onoga kako je to doživio netko drugi. Odnos dviju zbiljnosti. Štoviše, čini se, da je taj skoro pa tok misli, plod trenutnog raspoloženja.
DA SE MENE PITA, pronaći vlastitu inspiraciju, trenutak je iznimke. Treba je otkriti u sebi, a kada ju otkrijete, sve što ste do sada radili dobiva novu dimenziju, a riječi lete poput šarenih jata ptica …

Jutro besposleno lunja gradom, a nas pedesetak „ljudi s ruksacima“ na uobičajenoj zakutnoj autobusnoj stanici: iza Lisinskog, krećemo na Goranski planinarski put u Gorski kotar.

Put nas vodi autocestom prema Rijeci, preko Delnica prema Crnom Lugu i kroz zaselke: Malo Selo, Gerovo, Mali, Lug i Prhci do Tršća, a onda usred Tršća skretanje na lijevo do planinarske kuće Frbežari na 824 metra nadmorske visine (INFO: otvorena vikendom, 50, ležajeva, rezervacije: Zoran Bistričić 091 545-54-53).

Tršće je središnje mjesto Općine Čabar. Leži na prostranoj visoravni na 830 mnv. Poznato je po drvoprerađivačkoj djelatnosti (manje pilane, stolarske radnje) i turizmu (skijanje i skijaško trčanje, teniski tereni, lov, planinarske i biciklističke staze). Najstariji zapis o Tršću zabilježen je na crkvenom zvonu 1659. godine, kada je razvoj tog mjesta započeo s početkom iskorištavanja željezne rude. Danas u Tršću obitava oko 428 stanovnika.

U prijepodnevnim satima, praćeni tipičnim oborinskim oblacima sive boje koji najavljuju kišu, na parkingu ispred planinarske kuće „Frbežari“ čijim održavanjem se od 1968. godine bavi PD „Kamenjak“ oprostili smo se od vozača Mileta i krenuli stazom promjenljivih atmosferskih prilika prema svom prvom cilju Sokolskim stijenama.

Sokolske stijene se nalaze u primorskom dijelu Gorskog kotara, dio su Čabarsko – prezidskog kraja, sjeverno od Risnjaka i Delnica, oko Gerova, Prezida i Čabra.

Vode nas: Ivan na čelu kolone, Slavko uzduž i poprijeko kolone, na začelje nam se vratio naš Mile, a samozatajna Ma Ya iz prošle priče, ovoga puta je, neutralni promatrač u pokretu.

Krećemo se asfaltiranom cestom, uz povremene pozdrave prolaznicima toga kraja, prema zaselku Sokoli u kojem se nalazi nekoliko kuća, od kojih samo neke imaju svoje stalne stanovnike, podno visoke i moćne planine, prema tamo, ni previše daleko, ni previše blizu, stijenama gdje oko rajskih vrata sokoli lebde u zraku.

Otprilike tri kilometra duga „moderna cesta“ prelazi potok Sokolica, koji pjesmom kamena, vode i cvijeća, vijuga poput sudbine koja stalno mijenja smjer i dubi obale duboke udoline ispod nas.

Usput nailazimo i na tablu „Stopama tršćanskih rudara“ i cinabarit smeđecrvene boje, ljubičast kad je ispran i osunčan, a koji se neko kraće vrijeme kopao u ovom kraju.

Premda bi se o brdskim krajolicima ili planinskim predjelima ovoga kraja moglo više reći kroz umjetničko izražavanje, zbog slikovitosti nejednolikih kaskada svih nijansi zelenog stoljetne bjelogorične šume s primjesom crnogorice, unutar kojih su se našli proplanci koji se nižu jedan do drugoga, kao zagrljaj koji obećava i štiti, DA SE MENE PITA, jedino važno je bilo biti ovdje, gledati, disati.

Kod zaselka Sokoli, markacija nas usmjerava desno na šumski put, kroz šumu bukve i jela.
Kada kročite u ovaj prostor trenutno dobijete onaj izbalansirani osjećaj smirenosti i pomirenja sa sobom i okolinom. Svi tlakovi, i gornji i donji, sinhronizirani su kao u umjetničkom klizanju, noge već same kroče, prsti se sami pokreću i gledaju prema sebi znanom pravcu.

Put vijuga i vodi uzbrdo kroz gorske šumovite prostore i kamenjare do sedla (gdje uvijek treba izbjegavati zadržavanje zbog izloženosti vjetru) na raskrižju markiranih putova, gdje nastavljamo put lijevo do vrhova Sokolskih stijena s kojeg ćemo se na povratku, kružno, preko Rudnika vratiti do planinarske kuće Frbežari.

Premda Sokolske stijene iz nizine nisu izgledale nimalo bezazleno niti lako savladivo, po formuli dosljedne primjene pređenih kilometara „na terenu“, upornost i snažna motivacija dobitna su kombinacija dobrih rezultata svakoga tko mora maksimalno koristiti svoje tjelesne, motivacijske i intelektualne sposobnosti u ovom prirodnom prostoru.
DA SE MENE PITA, važno je znati da nema savršenih ljudi. Najvažnije što trebate da biste uspjeli jest biti ono što jesmo i slijediti vlastitu prirodu.

Od prije spomenutog raskrižja, ubrzo, dolazimo na vrh Sokolske stijene koja se nalazi na kamenoj ploči oblikovanoj vremenom u vihorima i olujama, kišom i snijegom; i svaki od nas pronalazi svoj skriveni kutak za odmor i okrjepu u svakom smislu te riječi. Na obzoru, planine pred nama preraspoređivale su krajolik iz jednoga u dugi kutak u nijansama zelenog prostranstva goranskih šuma usred kojih se crvene krovovi kuća u Sokolima i tamo daleko ispred nas slovenske gore i stijene – Sveta Gora, koju prepoznajemo po crkvenom tornju na jednom i releju na drugom vrhu, Špičasti i Skradski vrh.

Upravo taj crkveni toranj nadahnuo je našeg predavaču u prirodi Slavka trenutkom za ponavljanje vještina snalaženja u prostoru na nepoznatom terenu kompasom i kartom, praktično. Nikolina i Julija naučile su da je azimut vodoravni kut koji zatvara pravac sjevera s točkom promatranja, a mjeri se u smjeru kretanja kazaljke na satu, Anđelko je napokon pronašao meridijane, Zlatko i Nikolina su viziranjem kompasa očitali kut spomenutog crkvenog tornja, a Petra je usjeverila samu sebe.
DA SE MENE PITA, alternativa putu po azimutu je nalaziti se s pravim ljudima na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Sivi oblaci iznad nas upozorili su nas da vrijeme u planini zna često biti nepredvidivo, a kada nas nevrijeme uhvati na nekom vrhu ili na putu ka vrhu i opasno po život. S vremena na vrijeme otvaraju se i zatvaraju ladice naših sjećanja i pokrene se priča 1000 tajni prirode na koje se naš predavač Slavek, dugogodišnjim kretanjem u prirodi slučajno spoticao, o stvarnim događajima i onome što je moguće po vjerojatnosti ili nužnosti, o „ognjenim kačama“, gromovima i munjama, dvije pojave međusobno povezane – kao uzrok i posljedica.
DA SE MENE PITA, jedna munja može biti sonata, a tisuće munja koncert.

Od Sokolskih stijena vraćamo se na raskrižje markiranih putova i kroz bjelogoričnu šumu malo uzbrdo, pa opet nizbrdo, gdje nailazimo na zapuhe snijega i do pola metra, krećemo prema „prvom tisućnjaku u planinarskoj školi“, vrhu Rudnik koji se nalazi na 1.054 mnv.

Put je i botanički zanimljiv zbog samoniklog jestivog i ljekovitog bilja i cvijeća. Ima ga i ovdje i ondje i svukuda, nekim čudnim duhom koji je gotovo iščezao, uz srijemuš ili medvjeđi luk iz prošle priče, naišli smo na nježnozelene izdanke borovnice, likovca, vrijesa, šumskog gaveza, indijskog lišaja, snježnice (kukurijeka) …. priroda raste i pokazuje se u različitim oblicima, dok se vrijeme ovdje vuče i nekud nosi i odnosi bez otpora i lagano.

Rudnik je istaknuto šumovito brdo iznad Tršća na 1.054. mnv. Sam vrh je ravna livada iznad skijališta, a vršna točka obilježena je tuljcem za žig i pločom na stablu. Unatoč imenu, na njemu nikada nije bilo rudokopa niti ima rudače. U kontrastu s vidicima sa Sokolskih stijena, ovdje vidik s vrha zaklanjaju visoke jele i stabla.

Dok osjećamo prve kapljice na licu, a vjetar raznosi misli, ne odustajemo od školsko-prirodnog sata čvorologije … pletenja i vezanja samoga sebe i drugih, čvorovima i navezima.
Kiša se pretvara u pljusak, navlačimo kabanice i plastične navlake za ruksake svih boja, a silazak skijalištem – strmim travnjakom nizbrdo, pretvara se u svojevrsnu utrku koja podsjeća na kotrljanje pisanica niz padinu … najbrži i najspretniji pobjeđuje. a pobjednik je onaj tko na cilj donese čitavu pisanicu.

DA SE MENE PITA, rekla bih da je moguće da je svaki kraj … novi početak … I još jedan dobar razlog za osmijeh na vašem licu.

Autor teksta:

Dijana Petrak