2. Izlet ŠVP 2016. – Bjelolasica

27.02. – Gorski kotar, Bjelolasica, 2. terenska obuka (izlet), broj polaznika 20, 4 instruktora. Terenske vježbe, izrada snježnih bivaka i snježnih sidrišta. Sveukupno trajanje 8h, hodanja 3h.

Krenuli smo iz Zagreba oko 7 sati, osobnim automobilima. Prema dogovoru okupili smo se u odmorištu Ravna Gora, popili ranojutarnju dozu veselja i put Begova Razdolja, naše polazne točke. Stigli smo poslije 9 sati. Vrijeme je bilo gorsko, srednja naoblaka, vjetar slab, manja količina snijega, temperatura nešto ispod nule. Visina snijega je bila oko 30cm. Krećemo prema planu u 10 sati, put planinarskog skloništa “Jakob Mihelčić” i stižemo za nešto manje od 2 sata hoda. Jakob je bio lugar koji je otkrio put do vrha Bijelih stijena. Samo sklonište je smješteno podno najviše točke Bjelolasice, vrh Kula 1534m, zaklonjeno od jugozapada i dobro opremljeno. Kapacitet skloništa je oko 15-ak osoba, blagavaonica, peć i mala staklena niša u smjeru Bjelih i Samarskih stijena.

Kratka pauza u skloništu, te se bacamo, doslovno, na prvu terensku vježbu, izrada bivka u snjegu. Bivak služi kao zaštita u slučaju neplaniranog boravka u planini. Postoji nekoliko standardiziranih vrsta i bezbroj priručnih. Što ćemo napraviti ovisi o malom trilijonu kombinacija, atmosferskim prilikama, konfiguraciji terena, vremenu koje očekujemo provesti u neočekivanoj situaciji i alatima koje posjedujemo ili možemo napraviti, no sve se svodi na vrlo jednostavan zadatak, a to je preživjeti do spašavanja ili samospašavanja. Otvor bivka treba biti manji kako bi se sačuvala temperatura. Takodjer, bitno je označiti ulaz ili mjesto u slučaju potrage. Zatim izolirati (zimzeleno raslinje), te odrediti veličinu, manji prostor, veća temperatura.

Nakon Željkovog kratkog uvodnog predavanja, podijeljeni smo u četiri grupe. Svaka grupa ima svog instruktora i planinarsku lopatu za snijeg. Prve dvije grupe imaju zadatak izraditi  vučju jamu, treća snježnu jamu, a četvrta snježni iglu.

Vučja jama je najjednostavnija, najbrža tehnika i čini mi se najefikasnija za kraći boravak. Vrijeme potrebno za izradu je manje od 1 sata. Može se napraviti špelunka, kao grupa do nas ili sasvim ugodan prostor za 7 planinara kao što smo napravili mi, uz pomoć Nikole. Grudanje im nije pomoglo. Vučja jama se uglavnom izradjuje za nekoliko planinara. Kako se to radi? E, pa jednostavno, napravi se sifon kao ulaz u jamu. To je vrlo bitno, zbog nakupljanja otrovnih (CO2) i planinarskih plinova. Prokopa se uski kanal u dubinu snijega, npr. 1m, s jačim nagibom prema padini, te se zatim krene kopati u suprotnom smjeru, prema vrhu, ali ne previše, kako ne bi smanjili snježnu izolaciju ili urušili cijelu strukturu. Zatim je bitno proširiti jamu, te napraviti manji otvor za zrak. Sve ostalo je stvar udobnosti.

Treća grupa je imala zadatak izraditi sniježnu jamu. Oni su bili glasni, ali manje su se grudali. Ima slične karakteristike kao i prethodna,  no čini mi se kako ju je najprikladnije koristiti u odnosu na konfiguraciju terena, raslinja ili u slučaju manje količine snijega. Izradi se temelj od snijega, npr. u obliku kvadrata, pravokutnika ili kruga, dubine 1.5m, te se napravi krov od povezanih planinarskih štapova, grana, cerade-kabanice i zimzelenog raslinja.

Četvrta grupa je imala zadatak izraditi snježni iglu. Vrijeme potrebno za izradu je veće od 1 sata. Tehnika je relativno složena u odnosu na prethodne dvije. Koristi se ukoliko je neplanirani boravak duži, budući da iglu stvara ugodnu mikro-klimu. Može se naložiti vatra, napraviti krevet, te prostor za organiziranje opreme, što je vrlo bitno u slučaju dužeg boravka. Glavni element strukture iglua je kocka, koja se povezuje snijegom. Kocke se izradjuju lopatom. Iglu se zida u sfernom obliku prema centru iznutra, bez otvora. Glavni majstor se nalazi unutar strukture i zida sve do povezivanja sfere, te zatim radi na otkopavanju ulaza-izlaza. Bitno je držati nagib prema sferi zbogradi stabilnosti iglua, dakle ne previše u visinu. U slučaju da se nagib ne napravi kako treba, krov se može napraviti kao kod snježne jame. Glavni majstor je tiho odradio svoj zadatak, pretiho.

Kratka pauza u skloništu i veselje uz vatru, o kojoj se Slavek povremeno brinuo dok smo mi radili bivak. Zatim smo krenuli do vrha Kula, slikanje, pečatiranje i spuštanje podno vrha, via Vrbovska poljana, do drugog terena za vježbu.

Četiri grupe, četiri instruktura i četiri vrste snježnih sidrišta. Sidrišta ovise o terenu, količini i vrsti snijega, te svrsi (penjanje, spuštanje, osiguranje, absailing i sl.). Najjednostavnije je ‘sjedeće sidrište’, zabije se cepin duboko u snijeg, postavi konop ili kratka gurtna s matičarem pa konop, te sjednemo na cepin svom težinom. T-sidrište je nešto složenije. Cepinom se prokopa horizontalni krak, 1.2m po širini, dubine 0.5m. Postavi se zamka ili duža gurtna po sredini ili balansu cepina kaubojskim čvorom. Cepin se zatim postavi u prethodno otkopani horizntalni krak, gornji dio slova T, ako nekome nije jasno. Vertikalni krak se prilagodjava nagibu i terenu. T-sidrište se zatim pokrije snijegom. Na kraju gurtne, tj. vertikalnog dijela spoji se matičar i konop. Varijacija na ‘Dead man’ je puno složenija. Koristi se planinarska lopata i njezine rupe, kroz koje provučemo zamku. Zatim iskopamo mjesto-balkon za dubinu lopate, 90 stupnjeva na nagib i 30-ak povrh nagiba, zakopamo lopatu i postavimo gurtnu s matičarem na kraju zamke. Četvrto snježno sidrište je gljiva. Promjer gljive se odredjuje ovisno o snijegu, promjer dužine lakta u slučaju dobro ‘odradjenog’, dužina ruke u slučaju manje ‘odradjenog’ i barem duplo u slučaju sviježeg ili lošeg snijega. Visina gljive ovisi o količini i kvaliteti snijega, no uglavnom nije manja od 30-ak cm. Nakon što smo napravili gljivu (bravo Ivica!), na gornje rubove je potrebno staviti (vertikalno) nekoliko debljih grana dužine 5-10 cm sve do presjeka gljive, kako bi spriječili da konop ne zareže njezinu strukturu. Donji dio gljive je malo složeniji. Na jednoj struni konopa postavimo osmicu i matičar kroz koji provučemo drugu strunu, time smo dobili mogućnost jednostavnog povlačenja konopa prema silazu. Nakon što smo napravili svaki svoje sidrište, imali smo priliku uz pomoć instruktora vježbati absaling niz padinu. Na veselje mnogih, Željko i Danijel su nam sve još jednom pokazali.

Završili smo oko 17 sati, te smo se mokri i promrzli, za nešto manje od 1 sata spustili do polazne točke. Sljedeći cilj je bio restoran Bijele Ruže, Ravna Gora. Odličan izbor! Čavrljanje, pregled dana: dinamično, intezivno, zabavno i poučno, te polazak za Zagreb oko 19:30.

I za kraj planinarski haiku:

Prsti, čarapa, snijeg na led

a ja sretan ko vuk

D.V.