Dijana Petrak: Moja Afrika – Ekspedicija Maroko 2018.
Kada se prisjetim boravka u afričkome podneblju obuzme me osjećaj „kao da sam u zraku“. Nije to zbog burovitih vjetrova koji ondje, čini se, stalno pušu, već zato, jer je ondje nebo s obiljem oblaka: moćnih, bestežinskih, uvijek promjenjivih… pa lance bijelih vrhova, crvene zemlje i zlatne pustinje, boji najprije tamnomodrim i sivim tonovima, a onda, bez najave, u smiraj dana, zrak oživi poput plamena žive vatre, zatalasa se i zasvjetluca poput rijeke. Dišete lako, pogled puca u beskraj i jednostavno znate da ste BAŠ TU gdje treba.
Htjeli mi to ili ne, svako podneblje utječe na nas, privlači misli zakonom gravitacije i koliko god da vremena provedete ondje, malo ili puno, počinjete osjećati „bilo, žilu kucavicu“ tog podneblja, da prošapne najljepše čemu se vrijedi diviti.
Afrički planinski masiv proteže se uz obalu Atlantskog oceana i Sredozemnog morai u državama Maroku, Alžiru i Tunisu. Sastoji se od pet međusobno povezanih planinskih lanaca (Anti Atlas, Visoki Atlas i Saharski Atlas na jugu te Srednji Atlas i Tell Atlas na sjeveru). Gorje je još uvijek geološki aktivno (potres u Agadiru 1960.), a ime je dobilo po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod.
Cilj ekspedicije Maroko 2018. bio je zimski uspon na tri najviša vrha sjeverne Afrike: Jbel Toubkal 4167mnv, Timesguida 4.089 mnv i North Ras n’Ouanoukrim 4.083 mnv u planinskom masivu Maroka, Visoki Atlas.
Avionom iz Venecije do Marrakesha, grada iz 1001. noći, dragulj Maroka, Božja zemlja, na berbeskom jeziku … sve su to nazivi za Marrakesh, egzotičan, crveni grad (zbog ciglaste boje zgrada, kućeraka, vrata i zidina grada) prepun visokih palmi, vrtova i drvoreda naranči. U čudnom spoju sjevernoafričke i francuske kulture, nesputane, divlje snage podsaharske Crne Afrike, Mediterana, Sahare, Berbera i Arapa grad pulsira snažnim ritmom koji se osjeća svuda. Trg Djemaa el Fna, interaktivna je pozornica Marrakesha. Nalazi se u centru starog dijela grada Marrakesha, unutar Medine i mjesto je na kojem ćete naći svirače zmijama, pripitomljene majmunčiće, prodavače sokova od cijeđenog voća, prepune police datulja svih boja i veličina i neizbježne restorane i kafiće gdje možete pojesti tradicionalna jela poput tagine i couscousa. Uz trg se smjestila velika tržnica (souk) na kojoj možete kupiti doslovno sve: razne poznate i nepoznate začine, arganova ulja i sapune, tepihe, tradicionalan i moderan nakit, predmete i odjeću od kože, „palestinke“ marame za pustinju u svim bojama, šarene tradicionalne svjetiljke i brojne rukotvorine. Svi se muvaju po ulicama, prodaju, kupuju, cjenkaju. Za sve se moraš cjenkati i teško da vas išta može pripremiti na marakeški metež.
Kroz uske uličice s trga se kreće u istraživanje Medine u mreži uličica prepunih ljudi, magarećih zaprega, kao i raznih prodavača koji nude svašta. Tako možete doći i do štavionice kože gdje se koža i njena obrada odvijaju po „handmade principu na otvorenom“, a za obilazak uz grančicu mente radi „nemirisanja“ morate platiti (3 – 5 eura ovisno o vještini cjenjkanja) tour – vodiču u tradicionalnom haljetku. Medinu okružuju 16 km duge crvenkaste zidine kroz koje vode brojna gradska vrata. Od 1162. godine, nalazi se ondje i 77 m visok minaret Džamije Koutobie, jedne od najvžanijih islamskih građevina. Turistima nije dozvoljen ulaz u džamiju.
Iz Marrakesha u Imlil, malo selo na 1.800 mnv koje živi od turizma i koje od milja zovu „marokanski Chamonix“ jer je ishodište za uspone prema Visokom Atlasu i okolnim planinama i središte za iznajmljivanje vodiča, opreme i mula. Kuće su za smještaj planinara i brojnih trekera preuređene u orijentalna prenoćišta koloritnih zidova prekrivenih tradicionalnim tepsima, draperijama, stolićima i posuđem s arabeskama, geometrijskim motivima i bogatim detaljima kulture tog podneblja. Iz Imlila, ako sklopite dobar posao s mulatijerima (iznajmljivačima mula), kao mi, s lakoćom ćete proći prvi dio dugog puta (do granice snijega otkuda se mule vraćaju u Imlil a mi preuzimamo ruksake na svoja leđa).
Staza vodi kroz Nacionalni park Tobukal, razvidna je, susrećemo planinare i trekere koji idu u našem smjeru ili se spuštaju u dolinu pa uz visoke koloritne stijene i duboke kanjone gdje nas najviše iznenađuju potoci koji se slijevaju sa svih strana i prave male kaskade i vodopade. Ondje je put drugačiji od svih puteva, jer ondje je život i dar i blago jedino, a veza između njihovog jučer i danas je ista. Na svakih sat do dva vremena u improviziranim kućercima, širokog osmijeha i ruku dočekuju vas živopisno odjeveni prodavači „vunenih kapa i svježe cijeđenih sokova od naranče“ s naklonom i Hvala = Shukran (izgovor: šokran). Čudno ili možda i ne toliko čudno sve granice i razlike u trenu nestanu. Pet sati hodanja, 1400 mnv i stižemo do Refuge du Toubkal na 3.207 mnv koji je građen u tradiciji zapadnoeuropskih, alpskih domova sa štihom tradicije a zbog topline peći u „dnevnoj sobi“ više je nego prijatno iznenađenje.
Do vrha
Uspon na vrh Jbel Toubkal počinje pedesetak metara od doma. Snijega ima puno, snažan vjetar i -10 na startu. Odmah stavljamo dereze i laganini prelazimo dio kanjona koji se tek u daljini nazire kao takav. Drugačija klima, stalne visinske mijene, vjetar koji nas prati od dolaska u Maroko i spavanje „na rate“ ostavilo je traga na cijeloj ekipi pa na vrh krećemo „mutnih glava“. Idemo via normale rutom, južnom stranom do sedla Tiz’n Toubkal na 3.940 mnv. Vjetar vije snježnu prašinu oko nas, ne ostavlja ni trag ni stope planinara „prije nas“ a snježni humci neprimjetno mijenjaju oblike. Hladno je pa od sedla ipak malo ubrzavamo tempo i zapadnim pobočjem koji smo malčice „brikali“ izlazimo na greben gdje je, kao dar s neba, stajao zaštitni znak Atlas gorja, 3 m visoka metalna piramida. Kao da vrijeme stoji u ljepoti, težina je nestala i tek trenutak jedan, zajedno smo SREĆU disali, tkali, osjećali… Međusobno čestitanje i fotke za uspomenu i najmilije prekinuli su novi naleti vjetra, a sivi oblaci iznad glava poručili su da je vrijeme za silazak. Tragovi u snijegu su ono „zameo ih vjetar“, spustila se magla i sniježi. Sve zajedno bilo je ujedno i upozorenje za naš planirani uspon na druga dva po visini vrha Visokog Atlasa Timesguida 4.089 mnv i North Ras n’Ouanoukrim 4.083 mnv sljedećeg dana.
Jutro je osvanulo u bijelom beskraju, maglovito, hladno, 30 cm novonapadalog snijega. Unatoč li-la prognozi za uspješan uspon uz laganu iscrpljenost od glavobolja, obroka na koje se još nismo navikli i nespavanja… Lovro, Tihi, Vedran, Branimir i ja, odlučili smo pokušati provesti plan ekspedicije do kraja. Pomalo nesigurno, krenuli smo u bijelu maglu i snježne padine ispred nas. Prema uputama lokalnh domara i vodiča, vizualizirali smo trasu puta pred nama a glavna logistika bio je Branimir s GPS trackom staze do vrhova. Dobrodošla nam je pomoć „sa strane“ grupe turno skijaša koja je s lokalnim vodičem išla u našem smjeru pa su nam oni olakšali kretanje po tragovima skija, ali ne i prtiti put. Dečki su se najviše mučili s „propadanjem“ pa bih na manjim strminama, kao najlakša, išla naprijed. Iako smo se tek kratko poznavali, bili smo odličan tim i polako smo napredovali „kao jedan“. Težinu smo toga dana najmanje osjećali iako su uvjeti bili znatno lošiji od prethodnih dana. Bijele vizure zasnježenih stijena i padina oko nas bile su očarajavuće i raspoloženje u ekipi je „raslo“. Magla se polako dizala, lagano je probijalo i sunce, jedino je vjetar puhao iz sve snage. Branimir – logistika je kontinuirano s našim kretanjem, pratio GPS track. Uskoro smo ugledali i sedlo Tizi n’Bou Imrhaz (3.910 mnv) od kojeg se odvajaju staze prema vrhovima Timesguida (4.089 mnv) i North Ras n’Ouanoukrim (4.083 mnv). Približavajući se, vjetar nas je dostigao još jačim udarima, kažu Pažani i preko 100 na sat. Skupa nas je držala još ona „što te ne ubije, to te ojača“. Teren, nagiba 35 – 40 % postao je promjenjiv, propadalo se, proklizavalo na ledu, a na prečkanjima smo se jedva odupirali vjetru koji nas je obavijao sa svih strana. S osjećajem kao da smo na krilima vjetra, nakon četverosatnog uspona, došli smo na vrh sedla, na 3.910 mnv i mjesto odluke, što dalje? Nisu trebale riječi, tek pogledi kao u otvorenoj knjizi, nada da ćemo uspjeti odletjela je na krilima vjetra koji je bijesnio na nas i oko nas. Spuštanje niz sedlo i dolje bilo je još teže jer nas je vjetar bacao na koljena, no kad nemamo izbora još odlučniji smo da sačuvamo ono malo prokockane nade…
Od zalaska do izlaska Sunca – Sahara
Preko prijevoja Tizin n’Tichka (2.260 mnv) na Visokom Atlasu s još jednim pogledom na najviši vrh, snijegom pokriven Jbel Toubkal stigli smo pred „vrata berberske pustinje“, južno od grada Ouarzazate. Kako opisati pustinju? Iako izgleda beživotno, rekla bih da je prvi osjećaj kada vidite pustinju „beskrajna sloboda“ baš kako to osjećaju Nomadski Berberi, prvi stanovnici sjeverne Afrike, dolazi od riječi Imazigheni, što u prijevodu znači „slobodni ljudi“. Danas su oni više u ulozi turističkih vodiča po Sahari jer otuda kreću organizirane karavane turista na devama u već priređeni šator – grad usred pustinje. Umalo sam ispala iz sedla jer deva pri ustajanju posrće naprijed dok se diže na zadnje noge i opet posrće nazad ispravljajući prednje noge. Karavana je krenula, njihali smo se u čudnom ritmu tankonogih deva najprije sivom ravnicom, rijetko obilježenom busenom trave, a zatim i malo dublje prema tišini pustinje s nježnim, mlakim vjetrom u kosi koji u valovima pomiče pijesak. Kao crveni užareni metal, sunce nestaje iza horizonta. Slušam frktanje svoje deve raširenih nozdrva i osjećam kako niz njen dugi vrat odjednom ispružen prema nebu, prolazi val uzbuđenja, činilo se kao da pjeva nebu, pustinji i sjećanjima kroz godine. Nedaleko od šatora, silazimo i puštamo deve da legnu a nomadi im sputavaju prednju nogu kako noću ne bi odlutale. Noć se nadvila nad pustinjom, crna i zvjezdana. Uz ritmove tamburina (bubnjevi koji se sastoje od drvenog ili metalnog okvira preko kojeg je presvučena koža) i pjesmu nomada, opuštamo se uz pucketanje logorske vatre pod zvjezdanim nebeskim svodom s jednostavnom sviješću o ljudskom životu, povijesti i svijetu od trenutka kada se pojavila prva zvijezda na nebu. Zorom, u ritmu hoda deva, sunce izbija najprije lagano crveno, a onda naglo, zasljepljujuće, kao vatromet. U ovom ispunjenju, život izranja u svoj svojoj veličanstvenosti jer ondje gdje ga je teško održati, dolazi kao dar, kao iznenađenje onoga što još nije oživjelo, kao tišina prije prve riječi…
Ekspediciju Maroko 2018. s ciljem: zimski uspon na tri najviša vrha sjeverne Afrike: Jbel Toubkal 4167m, Timesguida 4.089 m i North Ras n’Ouanoukrim 4.083 m te obilazak mjesta koja nisu u standardnim programima turističkih agencija, u trajanju od 28.2. – 8.3.2018. idejno je osmislio Pažanin, Alan Crljenko, koji nažalost, zbog bolesti nije bio s nama. Tim su činili: Branimir Fabijanić i Vedran Dorušić s Paga te Zagrepčani: Andreja Lucić, Dubravko Dajević, Tihomir Cvetnić, Anđelko Blažina, Neven Martinis i ja (Dijana Petrak) te malo s nama, malo s njima, Zagrepčanin s Paga: Lovro Pogorelić.
Ekspedicija je u velikoj mjeri ostvarena. Uspon na vrhove Timesguida i Nort Ras n’Ouanoukrim nije uspio zbog loših vremenskih prilika. Putem smo obišli i mjesta gdje su snimljeni filmovi: Gladijator, Igre prijestolja, Mumija, Lawrence od Arabije u Ait Ben Haddou, 7 godina Tibeta u Imlilu, Casablanca u Casablanci.
Dijana Petrak
