Ponedjeljak: 29.07.2013.

Negdje prije Domodossole nebo se spojilo sa zemljom. Lilo je ali propisno. Ko iz kabla. Nekak smo uspjeli izvući živu glavu s potopljene auto ceste i kasno popodne stigli do kampa u Randi. Ekipa je brojila sedmero članova. Dvije dame; Anuša i Sanja i petero muškaraca; Željko, Mario, Vilko, Nikola i ja.

Taj dan Željku je bil ročkas pa smo s odličnom „šljivom“ slavljeniku zaželjeli dug život. U zdravici smo još koje čega nabrojali. Uglavnom, rekli smo sve ono kaj se u takvim prigodama obično izgovara.

Utorak: 30.07.2013.

Prohladno je jutro u kampu. Zadnja dva dana ovim područjem tutnjalo je pravo nevrijeme a iznad četiri soma padal je snijeg. Cijela situacija pomalo nas je brinula znajući kakve bi nam neugodnosti mogel zadavati friški snijeg u stijeni. Ali, ohrabreni dobrom prognozom za naredno razdoblje ni časka nismo dvojili krenuti gore ili ne.

Sanja, Mario i Željko još će jedan dan ostati u kampu a onda i oni kreću na svoju snježnu turu. Pozdravljamo se s njima i žurimo na željezničku postaju Randa na vlak za Zermatt.

Kaj još reći o Zermattu a da nije već rečeno. Uz Chamonix u Francuskoj ovo je najplaninarskiji grad, ako ne na svijetu a ono u Europi zasigurno.

Desetak je, ako ne i više, četiri tisućnjaka kojima je Zermatt okružen. No, jedna je planina dominantna i sveprisutna na svakom koraku u Zermattu. Matterhorn! Čudesan, tako moćan, zastrašujuć i prelijep. Ponos, sreća i zadovoljstvo ni danas nisu ništa manji od onog trenutka te 2009. kad sam stajal na njegovom vrhu zajedno sa svojim prijateljima, Ivekom i Nikolom.

U Zermattu smo rekli – zdravo, sretno i doviđenja Anuši i Vilku. Upravo će se oni okušati na Matterhornu. A naš je cilj Zinalrothorn, jedna jako špičasta i nadasve zanimljiva planina.

Neslućene su mogućnosti planinarenja oko Zermatta. Markiranih panoramskih staza je mali milijun i jedna je ljepša od druge. No ova kojom smo se mi uspinjali, prvo do Alterhaupta (1961 m) pa dolinom rječice Triftbach do hotela Trift (2337 m), je nekaj posebno. Zadivljujuća ljepota kojoj nema premca.

Naša staza započinje u samom centru Zermatta. Na dobro označenom mjestu smjerokaz nas upućuje prvo na Alterhaupt a onda i na Trift.

Alterhaupt je nešto kao planinarski dom smješten na litici iznad Zermatta a Trift je hotel gdje dolaze i borave planinari isključivo s dubokim džepom. Ni na kraj pameti nije nam bilo ulaziti unutra i ne daj Bože pogledati cijene. Susret s ciframa sigurno bi na nas djeloval stresno a mi to nikako nismo htjeli. Ali smo si zato priuštili dobar odmor na tratini odmah iza hotela u ovom rajskom okruženju.

Vrijeme se dramatično promijenilo na bolje. Krajolik je nevjerojatno slikovit. Ovdje smo, po prvi put danas, uočili i smjerokaz za Rothornhutte. Dvadesetak minuta od Trifta, u smjeru doma, malena je zaravan gdje se sastaju valjda svi potoci koji cure s obližnjih ledenjaka. Nisam siguran dal’ ima ljepšeg pogleda na kompletnu skupinu Monte Rose nego što je s ovog mjesta.

Rothornhutte se smjestil na padini pod jednom crvenkastom stijenom, između dva ledenjaka; Rothorngletschera i Triftgletschera na visini od 3198 m. Najbliži su mu Ober Gabelhorn i Zinalrothorn.

Prvotni plan bio nam je popeti se na oba, no na kraju zadovoljili smo se samo sa Zinalom. Ovo se ni u kojem slučaju ne bi trebalo shvatiti kao, bolje išta nego ništa. Zinalrothorn je jako ozbiljna planina i mi smo se na njemu prilično potrošili pa nam je planinarenja, bar za neko vrijeme, bilo sasvim dovoljno. Uvečer smo od drugih penjača doznali da je ustajanje u 03:00. Da mi je znati kaj bi na to rekel Ivek Kobeščak! Siguran sam da bi mu moji ovogodišnji školarci znali reći zakaj se u visokim brdima na ture kreće tak rano.

S obzirom na takve okolnosti mi smo već u 20:00 bili u krpama.

Srijeda: 31.07.2013.

Domarka je u 03:00 upalila svijetlo u spavaonici i prilično drsko rekla “gud morning”. Ili sam ja bil samo takvog dojma. Dok je ekipa koja si je uz spavanje platila i doručak otišla u dnevni boravak na klopu, mi smo se uspjeli na miru spremiti. Ustaljeni ritam spremanja nije nam pokvaril ni stari živčenjak koji se svim silama obrušil na nas kaj smo mu šuškanjem, tak je on okvalificiral naše spremanje, prekinuli san. Kao pravi gosponi mi smo mudro izbjegli mogući sukob, ali mu je zato malo falilo da ne popuši batine od svoja dva mlađa sunarodnjaka. A ja sam mislil da samo kod nas ima takvih.

Bilo je točno 03 i 45 kad smo krenuli. Čini mi se da smo bili četvrti navez u grupi i toga smo se redoslijeda čvrsto držali.

Samo dvadesetak metara od doma staza se spušta na ledenjak Rothorngletscher kojim se diže otprilike 45 min do ulaza u stijenu. Iako nije visok, svega oko 3 m, ulaz je jaka četvorka, možda čak i ocjena više. Baš lijepo za zagrijavanje! Narednih sat vremena izmjenjivala se suha stijena i kraća snježišča sve dok nismo zakoračili na desni rub gornjeg dijela ledenjaka Triftgletscher. Tu nas je negdje uhvatila zora. Izlaskom na snijegom zatrpan greben pod stijenama Zinalrothorna otvorila nam se jedna sasvim nova perspektiva. Divota jedna! S desna nam je Weisshorn. Kakva li je to samo planina?! Nikola i ja ispenjali smo ga lani. Otraga pak, iza naših leđa, nestvarni je Matterhorn (4478 m) pa Ober Gabelhorn (4063 m) i Dent Blanche (4357 m). A tik pred nama, Zinalrothorn. Drzovito špičast, opasan a ujedno tako lijep i privlačan!

Do usjeka pod dvoglavom stijenom (Gabel), smjer prvo vodi neugodnom zasnježenom priječnicom. Savjet za buduće penjače. Nipošto ne gledati lijevo dolje nego se svim silama usredotočite na ono kaj radite. Smjer dalje nastavlja preko desetak metara visoke okomice čija ocjena stabilne trojke zbog vlažnih oprimaka sigurno prelazi u jaku četvorku, pa naposljetku izlazi pred strmi pedeset metarski kuloar pokrit tvrdim snijegom nagiba oko 75 stupnjeva. Smjer inače ide stijenom lijevo od kuloara i dobro je osiguran spitovima. Mi smo zbog smrznutog snijega i dobrih stopinki odabrali kuloar.

I do Gabela planina je jako naporna i traži od vas punu koncentraciju. No pravi problemi tek nastaju. Ako se kojim slučajem nećkate i ne osjećate se najbolje, ovo je pravo mjesto da Zinalu velite baj – baj i krenete natrag. Nama to nije bilo ni na kraj pameti.

Propustili smo dva naveza koji su bili u silasku i krenuli. Najzahtjevniji detalji osigurani su spitovima no u većini slučajeva osiguravališta si morate raditi sami. Zbog friškog snijega i leda na pojedinim mjestima, dereze uopće ne skidate. Visine su strmoglave čas na jednoj, pa na drugoj strani. Problem stvaraju i nedovoljno pripremljeni penjači koji vas zadave petljajući užadima u nedogled. Sve u svemu, planina je tehnički jako teška i zahtjevna. Ako bi moral navesti najproblematičnije ili bolje rečeno najopasnije mjesto onda bi to svakako bilo priječenje polica (Binerplatte) ispod kojih zjapi duboki bezdan.

Pripremajući se za Zinal znal sam kaj nas čeka. Na net-u sam pročital valjda sve kaj se o njemu dalo pročitati. Nijedan filmić na YouTube-u nije mi promaknul. Nije bilo literature koju nisam prolistal i sve uredno zapisal i prostudiral. Treniral sam ko nikad do sad. Moglo bi se reći da sam za Zinal bil spreman i dušom i tijelom.Ali ipak, ne libim se to reći, planina me uspjela iznenaditi i pokazala se težom od mojih očekivanja.

Kak smo napredovali grebenom na kojem su se redali detalji jedan teži od drugoga, špičasti vrh bival nam je sve bliži i sve strašniji.

A onda se na kraju ipak to dogodilo. Grčevita „borba“ od nekoliko sati, napokon se privela kraju. Derezama smo zagrebli po kamenju vršnog dijela planine Zinalrothorn visoke 4221 m. Neizmjerna sreća ozarila nam je lica. Trenutak kasnije grlil sam križ i očima zamagljenim suzama radosnicama gledal u pravcu Nikole koji je namještal „sony-ja“ da ovjekovječi ovaj trenutak. Onda smo si stisnuli ruke, potapšali se po ramenu, počastili se vidicima od kojih vam se nakostriješe dlake na tijelu i pravac dolje. Ne, nije bilo pelinkovca.

Absajlali smo skroz do ledenjaka Triftgletscher. Snijeg se u međuvremenu skroz raskvasil pa smo propadali do međunožja.

Opušteni, sjedimo na klupici ispred doma, prepušteni suncu, srca ispunjena lijepim čuvstvima. Nekako sa žaljenje gledamo penjače koji se spremaju za sutrašnji susret sa Zinalom. Valjda znaju kaj ih čeka. Mi smo svoje obavili.

Iako su cijene na domu paprene, maznuli smo si svaki po jedno pivo.

Cijena? Prava sitnica! Jedno pivo 7 CHF.

Četvrtak: 01.08.2013.

Spaval sam punih 12 sati. Moram vam reći da je to bil blažen san. Spremili smo se i lagano krenuli prema Zermattu. Vrijeme je bilo još ljepše nego prethodnih dana. Vedro i toplo. Vidici perfektni.

Tek što smo podigli šator u kampu odnekud su se stvorili Anuša i Vilko. Popeli su se na Matterhorn. Jako sam sretan zbog njih i od srca im čestitam.

Popodne smo krenuli za Zagreb. Kak sam vozil čitavu noć? Bolje i ne pitajte. Uglavnom, vratili smo se doma živi i zdravi, kaj je važnije od svega.