Kamin u Mrzloj gori

tekst i foto: Slavko Patačko

  Utorak je. Još smo uvijek na godišnjem. Cure su gotovo svaki dan kod nas pa baka i deda servis radi punom parom. I danas su došle. No usluge čuvanja preuzela je samo baka. Deda si je priuštio malo planinarenja.

Ove godine po drugi put sam u Logarskoj dolini. Sredinom drugog mjeseca popeo sam se na Tursku goru preko Turskog žleba, a danas sam imao namjeru Hudim praskom dosegnuti vrh Mrzle gore.

Informacije radi, Hudi prask je nemarkirana staza težine II s kojom se s Okrešlja uspinje prema Mrzloj gori. Međutim, samo zato kaj sam bio pretjerano samouvjeren i podatke s interneta o Hudom prasku nisam nadopunio informacijama od domara planinarskog doma na Okrešlju, sve je i ostalo samo na namjeri. Da sam navratio na dom i kontaktirao domara danas bi sigurno u mojem planinarskom dnevniku bio otisnut trokutasti žig Mrzle gore jednog od najteže dostupnih vrhova u Kamniškim Alpama.

Do stijene na kojoj je postavljena spomen ploča planinaru koji je tu nesretno skončao daleke 1934, gdje u stvari i počinje Hudi prask, sve je išlo glatko. Opisat ću s nekoliko riječi pristup toj stijeni. Kod smjerokaza «Dom na Okrešlju», odnosno dvadesetak metara prije kućice GRS (slo. gorska reševalna služba) ili pak desetak metara od table s natpisom «Tu je stala prva koča na Okrešlju», desno se odvaja nemarkirana staza. Nakon nekoliko minuta staza prelazi veću vododerinu te nastavlja manjom koja se skoro pod pravim kutom spaja sa onom prvom. Prije nego se dođe do stijene još se mora prijeći preko manjeg sipara koji je gledano s Okrešlja trokutastog oblika. I to je to.

Odavde smjer dalje ide lijevim desetak metara širokim usjekom. Kad se izađe iz tog usjeka, mene je odmah pažnju privukao uski kamin s lijeve strane. Hudi prask koji nastavlja desno, kaj sam kasnije doznao od domara, nisam ni pogledao. Kamin me osvojio na prvi pogled. Ispočetka lagane dvojkice.

Ništa ozbiljno. Prepuštam se penjanju i uživanju. S lijeva i desna okomite litice. Samo ponekad između njih otvori se pogled na Logarsku dolinu, najljepšu ne samo u Alpama nego i u čitavoj Sloveniji općenito, planinarski dom Okrešelj, Planjavu, Kamniško sedlo, Branu i Tursku goru.

Kako ulazim sve dublje u kamin stvari su se počele komplicirati. Prvo je počelo s uklještenim kamenom. Kamenom? Bolje rečeno s kamenom gromadom promjera dva metra iznad koje se trebalo popeti. Odustati? Ma ne! Kaj god! Ruke sam prislonio na stijenu tražeći što bolje oprimke i stopinke. Sve je prilično sklisko i vlažno. Ovo sad ni slučajno nisu dvojke. To je jaka trojka, možda i u plusu. Hvatam se za stijenu i polako se dižem. Uh…uh! Ovo je grdo. Ruksak mi smeta na leđima. Gojzerice proklizavaju tražeći bilo kakve oslonce. Uh…! Konačno izlazim iznad kamenčine. Na trenutak mi preleti glavom, kaj bi bilo da se gore iz bilo kojeg razloga pokrene samo jedan mali kamenčić? Začas bi se stvorila kamena lavina a ja bi najvjerojatnije ovdje ostavio svoje kosti. Brrr…!?! Bolje da o tom i ne razmišljam.

Malo poviše čekala me još jedna zacvikana grdosija. Ovo je sad već prilično ozbiljno. Gledam, odmjeravam. Odustati? Ma ne još!

Rukama tapkam po stijeni. Nalazim nekakve male izbočine. Pokušavam se podići. Nejde. Skliske su i nedovoljno velike.

Vijuge mi rade sto na sat. Razmišljaj! Mora postojati rješenje.

Odustati? Ma daj! Ej,……čekaj malo!?! Pa ako nejde rukama….?

Tako je!!! Leđima sam se naslonio na stijenu, nadajući se da neću ništa skršiti u ruksaku, i nogama se čvrsto odupro u stijenu nasuprot. Ooopa!!! Uspio sam se podići. Pa to je to! Evo ga, ide!

E, sad je puno lakše! Vidim hvatišta koja su mi odozdo bila oku nevidljiva. Taj sam sistem penjanja prvi put primijenio u kanjonu Trigeta na Krku i pokazao se vrlo učinkovit. Lijevu gojzericu  postavljam na poveću izbočinu a desnom rukom nalazim čvrst i stabilan oprimak. Zauzimam strateški položaj kojim ču se okrenuti licem prema stijeni. Uspijevam! Ooo…! Super! Krasno! Još malo. Pružam lijevu ruku i oslanjam se njome na zaglavljeni kamenčić od nekakvih 300 kila. Još malo, još samo malo, još……!?! Ne!!! Neee…! Jel moguće?!? Brzinom munje povlačim ruku s kamena. Gromada je na vagi! Počela se njihati! Majko moja!!! Ako padne, padam i ja! Poklopit će me! O ne, ne! Još se malo klatila a onda se na moju veliku radost i sreću smirila. Kaj sad? Moram naći oslonac za desnu nogu i to brzo. U priličnoj sam frci. Probam, napipavam. Kako je sve sklisko! Gubim snagu. Napeti mišići podrhtavaju. Gotovo je! Snaga me napušta! Past ću!

«Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili……»

To! To! Gojzerica mi se napokon zaglavila u omanju pukotinu. Uspio sam se podići.  

Iznad kamenčine, koju ne želim ni pogledati a kamo li ju dodirnuti, uz pomoć raznih minerala, energetskih pločica, domaćega špeka i svega i svačega, iscijeđenom tijelu pokušavam vratiti izgubljenu snagu.

Kamin postaje još strmiji, vlažniji, uži. Kamenje mi bježi pod nogama. Otklizat ću dolje!!! Pa ovo je stvarno da poludiš!? Otklizat ću!!!

Koliko sam god mogao prste obje ruke zarinuo sam duboko u zemlju do korijenja nekakvih biljčica. Nevjerojatno!?! Ništa nije stabilno! Sve klizi, sve se ruši! Srećom izlaz je na nekoliko metara iznad mene. Četveronoške izlazim van. Ponos i zadovoljstvo, sreća i osmijeh na mojoj faci. I duboki uzdah olakšanja. Dok pogledom nastojim dokučiti i dešifrirati svoj položaj još me samo ostaci blata na koljenima i ispod noktiju podsjećaju na kalvariju od malo prije. Lijevo ponor, desno ponor. O Bože moj! Kud sam se ja to zavukao?

Ravno ispred mene, desetak metara poviše između stijene i klekovine nazire se nekakva stazica. Uspinjem se do nje. Najvjerojatnije se radi o tragovima gamsova (divokoza). Ta nazovi stazica lijevo zavija oko stijene a potom se lagano spušta u veći usjek. Ako sam do sad sumnjao, sad mi je potpuno jasno, to sigurno nije Hudi prask.

No, odustajanje još nije dolazilo u obzir. Komad starog užeta, ostavljeno tu, ko zna od kad, dalo mi je dodatni motiv. Ovdje se već netko penjao. Pa ako je mogao on ili oni zašto ne bi mogao i ja? Lijevo u desetak metara širokoj stijeni vidi se mali, lijepi, simpatičan žljebić. To mi se učinilo jako zgodno.

Približavajući se stijeni doživio sam bliski susret s crnim gadom. Vrsta zmije potpuno crne boje. Koliko sam se ja iznenadio vidjevši zmiju na ovoj visini, toliko se je zasigurno iznenadio i on vidjevši čudnu spodobu u ovim vrletima.

Ulazim u stijenu. U početku školski primjer dvojkica.

Ma divota jedna. Stijena granitna, razvedena puna oprimaka i stopinki. Prava poslastica. Super! Do vršnog grebena, po mojoj procijeni, nije preostalo više od stotinjak metara. Izlazom na greben ova bi priča bila zgotovljena. Naime, samim grebenom prolazi markirana staza od Matkovog kota do Mrzle gore. Već sam se ponadao kako ću naći prolaz do njega kad mi se učinilo da mi nekako sve teže ide. Zanesen penjanjem nisam ni primijetio kako su pitome dvojke najednom prerasle u opasne trojke. Hvatam se za kržljavu klekovinu. Pravo je čudo kako je ona tu izrasla. Dobro sam se uglavio u njoj.

Tako! Dobro je! Mogu se malo opustiti i prepustiti užitku. Pogled na dio Logarske i lanac vrhova s druge strane doline je savršen. Obuzet ljepotom skoro i zaboravih na svoj položaj. A on je skroz za…..!

Da, upravo tako. S obzirom na situaciju u kojoj sam se našao tu bi najbolje pasala ova riječ. No ona pripada ulici i nikako joj nije mjesto u ovom planinarskom dnevniku.

Desno od mene visoka glatka okomica. Neprolazno. Lijevo nekoliko metara klekovine pa onda ambis. Neprolazno. Gore iznad mene jedini je prolaz ili se pak vratiti dolje otkuda sam i došao. Žljebić kojim sam se do tud popeo nastavlja i dalje ali stijena više nije težine kao do sad, nego se približila granici kad je penjanje izrazito opasno i kad vam stalno prijeti opasnost od pada. A pasti ovdje bez ikakvog osiguranja značilo bi „…pokoj vječni daruj mu Gospodine….!“

Doduše naziru se nekakve izbočine a i stijena nije tako visoka. Ne viša od 5 metara. Hm…hm! Ne znam! Možda…!

„Čekaj malo, pa to je čista četvorka, kaj to budeš solo penjal, bez ikakvog osiguranja???“ Iz crijeva kroz želudac do moždanih vijuga došli su mi upozoravajući signali.

No dobro, dobro! Samo bez panike! Polako! Po ko zna koji put srce i razum uhvatili su se u koštac.

Samo ću se malo uhvatiti za ove krasne oprimke i onda…..!

Iste sekunde ruke su mi strelovito poletjele ka izbočinama u stijeni. Podigao sam se pola metra. Sad su mi i noge na jačim osloncima. Pružam jednu ruku pa drugu. Moram se za nešto uhvatiti. Evo ga! Ovo je dobro! Nije Bog zna kaj ali se ne klima, čvrsto je. Podižem se za još jedan metar. Sad sam otprilike tu negdje, na pola stijene… Moram  malo otpuhnuti i uhvatiti zraka. Osjećam da me pomalo napušta snaga. Ruksak mi je sve teži. Vuče me natrag.

Odustati??? Da! Da! Odustajem! Odustajem definitivno! Ovo je kraj, finito, the end.!!! Poslušah razum i bih sretan zbog toga.

Iznad sam onog ogromnog kamena na vagi. Moram ga gurnuti dolje i osigurati si siguran  prolaz. Tutnjava koju je prouzročio, odbijajući se o stijene, čula se sigurno do Solčave. (Mjesto blizu ulaza u Logarsku dolinu).

Pored ploče poginulom planinaru postavljam držač za fotoaparat i namještam opciju «samookidanje». Ova fotografija zauzet će počasno mjesto u mojem planinarskom foto albumu.