Široka peč – u carstvu Martuljkove skupine
U knjizi – Brezpotja, Vladimir Habjan za Široku peč, između ostalog, veli da je jedan od najteže dostupnih vrhova opisanih u knjizi. Osim toga, autor napominje da će visokogorci i zaljubljenici u bespuća ovdje sigurno naći svoj mir i naužiti se penjanja. Već početkom tjedna telefoniralo se i dogovaralo na sve strane, a u četvrtak je pala konačna odluka.
U subotu se ide na Široku peč. Dva su pristupa Širokoj peči. Iz Gozd Martuljka i doline Vrata preko Dovškog križa. Oba su izuzetno dugački i tehnički zahtjevni. Mi smo izabrali prvi. Aute smo ostavili na parkiralištu odmah iza mosta u Gozd Martuljku i taman kad se počelo daniti krenuli u avanturu. Pod Špikom, odnosno iznad Gozd Martuljka, nalaze se dva bivka. Bivak pod Špikom i bivak za Akom, odnosno bivak III, kako je označen na nekim kartama. Naša markirana staza ide prema bivku za Akom do kojeg vodi dobro markirana stazica koja je u gornjem dijelu osigurana s nekoliko sajli. Negdje u visini bivka, znači na otprilike1300 m, staza iz šume izlazi na oveću vododerinu. Ne znam kak ju drugačije nazvati, ali znate o čemu govorim. Tu je kraj markaciji. Desno se ide ka bivku, a naša staza ide lijevo još pedesetak metara, zatim naglo skreće desno u još veću vododerinu. Dalje njome nastavljamo prema stijenama. Ako postoji nekaj kaj planinari ne vole onda je to zasigurno magla. Upravo se pred nama stvorila gusta i siva, dosadna i sluzava. Ovo bi nam moglo zagorčati život. No, sunce je sve blještavije i to nam daje nadu. Magla popušta i konačno se u potpunosti rasplinula. Pred našim očima stvorila se divovska planina s dugačkim nazubljenim grebenom. Čudesna u svoj svojoj ljepoti, prelijepa i neobična. Da, to je Široka peč! To je ta planina čije smo fotografije danima gledali sa različitih portala, pripremajući se za uspon. E da, nisam pobrojal ekipu. Mirka, Maja, Vilko, Krešo, Nikola i ja.
U sredini je stijene ulaz u nestvaran svijet rezerviran, nikako ovdje ne bi htio biti pretenciozan, ali samo za odvažne. Desna grapa je naš put. S lijeva i desna otvaraju nam se pogledi na vrhove, grebene, vrtače, škrbine, sipare, na ariše s tisuću nijansi zlatnih boja. Kakva ljepota! Planine iznad Gozd Martuljka, znane i kao Martuljkova skupina, su sve nemarkirane. Naravno osim Špika. I to im daje jedan poseban karakter. Zato ih zaljubljenici u bespuća i obožavaju. Za pomoć pri orijentiranju poslužile su nam fotke i uputstva sa stranica Hribi – Planinarenje. Pomogli su nam i možici, ne mogu reći. Dublje smo u grapi. Pripremamo se za penjanje. Začas izlazimo pred prvi problemčić. Stijena okruglastog oblika promjera otprilike pet metara. S lijeve i desne strane nude nam se žlijebići za prolaz. Lijevi je skroz mljackav pa se desni nametnul kao rješenje. Ispostavilo se da to nije bilo ništ strašno. U stvari, dobro nam je došlo da malo rastegnemo mišiće. Zasigurno će nam koristiti. I zaista. Samo nekoliko desetaka metara dalje pred nama se ispriječila glatka barijera težine II – III, visoka desetak metara. Tražimo opciju lijevo i desno. Nema je. Ne bi to bilo tak preteško ispenjati, da ta stijena nije natopljena vodom. Kao da je netko gore odvrnul pipu. Nema druge, moramo se po njoj popeti pa kaj bude. Smrznutim prstima, natapanim ledenom vodom, grčevito se držim za nekvalitetne oprimke i penjem zadnje centimetre smjera. Nema klina, nema nekakve gurtne za osiguranje. Samo ruke i noge. I glava za trezveno promišljanje. Prizivam sve svece i svetice Božje u pomoć. Molitva je očito urodila plodom. Vani sam. „Penji, osiguravam!“. Dok se moji pajdaši jedan po jedan uspinju gore, ne mogu se oteti dojmu da je ovdje trebalo postaviti bilo kakvo osiguranje. Samo je pitanje kako u stijenu bez pukotina zabiti klin? Skoro pa nikako! Iznad skoka smjer nastavlja lijevo. Slijedi dionica malo “normalnijeg” puta. Grm klekovine nam je orijentir. Kod njega skrećemo desno. Pred nama se otvorila jedna potpuno nova perspektiva. Glatke ploče posute sitnim šoderom, iznad njih ledenjak i skroz gore moćna okomita stijena. Trebamo se dočepati te stijene iznad ledenjaka. Iako tak na prvi pogled ne izgleda ovo se pokazalo skroz zaguljeno mjesto. Klizavo, vlažno i nadasve krušljivo. Pravi horor. Smjer vodi rubom ledenjaka. Debel je oko tri metra. Prava mrcina. Tu je negdje Maja odustala. Donesla je pravilnu odluku. Daljnje forsiranje bilo bi pravo mrcvarenje, kako za nju tako i za grupu. Kod stijene malim se kaminom dižemo do ključnog mjesta cijele ture. Dvadeset metarski skok težine III+. Dovoljno sam dugo u planinarenju pa od oka mogu procijeniti težinu nekog smjera i sve okolnosti koje utječu na ocjenjivanje istog. Ako se uzme u obzir da su u ovom smjeru postavljena samo dva osiguranja i to tek u gornjem dijelu, onda slobodno mogu reći da se ovdje radi o čistoj četvorki. Iako sam za prsni navez zakvačil svu silu dodatne opreme kojom bi na pogodnom mjestu postavil međuosiguranje, takvo mjesto koliko se god trudil nisam našel. Zabiti klin bilo bi jedino rješenje. A klin sam mogel samo sanjati. Situacija… u najmanju ruku škakljiva. Provjeravam stabilnost oprimaka prije nek se čvrsto uhvatim za njih. Karakteristika ovih stijena i općenito ovog cijelog područja je izrazita krušljivost i nestabilnost. Polako napredujem prema prvom klinu. Metar je ispred mene. Skoncentriran do krajnjih granica ni ne pomišljam na ono najgore. O tom ću misliti poslije, kad se izvučem na sigurno. Sad imam važnijeg posla. Hvatam se za jednu sumnjivu izbočinu. U trenu se odvojila od stijene i uz strašan tresak nestala u dubini. „Slavek, jel si dobro?“. Dobro mi je došla potpora i ohrabrenje od prijatelja. Još desetak centimetara. Koliko god se rastezal i podizal na prste, savijal tijelo u sve moguće i nemoguće poze, na kojima bi mi pozavidjela i Milka Babović, do klina mi je i dalje nedostajalo tih pišljivih nekoliko centimetara. „Majko mila, pa kaj nesem mogel biti malo vekši!“. Nevjerojatno je kakve su mi se misli motale po glavi. Nema druge, moram naći još nekakve stopinke i oprimke i podići se za tih par nesretnih centimetara. Konačno se čulo ono poznato „škljoc“ kad se jedan karabinera iz kompleta zatvoril u ušici klina. Gore, iznad stijene postavljeno je uzorno sidrišta. Dobar posel, nema kaj! Jedan za drugim moji kompići izlaze iz stijene. Tapšamo jedan drugoga. Ovo je bilo dobro. Spomenul sam malo prije prsni navez?!? Da, penjal sam s prsnim navezom. Kad sam u petak navečer spremal stvari u ruksak moral sam se suočiti s neugodnom i bolnom činjenicom. Negdje sam posijal penjački pojas. Zamislite, nestal je moj „stratos“. Sve sam prekopal ali …kao da je u zemlju propal. Penjat ću u prsnom navezu. Pa kaj! Nekad sam alpinističku školu završil s prsnim navezom. Aha!!! A kaj sad imate za reći? Doduše bilo je to davno ali se i danas rado prisjetim tih dana. Po izlasku iz “četvorke” put nas vodi prema amfiteatru. Prolaz prema njemu je rascjep između stijena Široke peči i Škrnatarice. Dvojke, detalji tri. Penjanje se pretvorilo u pravu uživanciju. Stijena čvrsta, stabilna i kaj je najvažnije, bez šodera. Amfiteatar je čudesno prirodno zdanje, mjesečevog krajobraza, okružen visokim stijenama Široke peči, Dovškog križa i Škrnatarice. Središnji dio pokrit je ledenjakom kojeg sve više zatrpavaju sipari Široke peči i Dovškog križa. Ambijent je tako neobičan. U neku ruku nestvaran. Neodoljivo podsjeća na grotlo ugaslog vulkana. Špičaste stijene stisnule su se oko nas. Jedna je karakteristična i odmah je privukla našu pažnju. Pod njom se nazire dugačka kosa usjeklina u stijeni nagiba oko 45 stupnjeva. Moramo se dočepati te gredine. Šaramo očima ne bi li kojim slučajem našli nekakav prolaz do grede samo da izbjegnemo neugodni sipar. Nažalost nakon izvjesnog vremena morali smo se suočiti s neizbježnim. Sipar je naša sudba. Na glatkim pločama gredine opet šoder. Danas smo se već toliko put penjali po sličnim detaljima da nas ovo više nije nimalo iznenadilo. Duž grede zabito je nekoliko klinova koji su tu postavljeni više radi absajlanja nego radi osiguranja prilikom penjanja. No, ovo ne bi nikako trebalo shvatiti kao pravilo već isključivo kao moj stav. Na vrhu smo gredine. Pod nama se otvorila uska i dugačka škrbina. Sidrište na vrhu grede i komad užeta bačeno u dno škrbine govori samo jedno. Nastavak prema grebenu je po škrbini. Spuštamo se u nju. Prilično je sablasno. Duboki usjek, širok samo metar ili malo više, nagiba oko 45 stupnjeva, posut kamenjem od onog najsitnijeg do veličine nogometne lopte koje pršti i fijuče na sve strane. „Pazi kameeen…!!!“. Škrbinom zloslutno odzvanjaju naši krici. Dobro da vika nije pokrenula zaglavljenu gromadu negdje na sredini usjeka. E da se ona kojim slučajem sjurila dolje, samljela bi nas kak flajšmašina! No, očito se dobro uklještila. Ostala je stabilno i kad smo ju mi prošli. A može ju se proći na dva načina. Ispenjati ju s lijeve ili s desne strane ili se pak jednostavno podvući pod nju. Kako je ta Široka peč zahtjevna! Silom je iz nas htjela izvući i zadnje atome. Držala nas je napetima i nije nam dala normalno disati ni jednog trena. Nevjerojatno! Pravi tiranin. Ujedno, ona je toliko lijepa, naprosto nestvarna. Toliko toga vam daje i to obilno i nesebično. Samo je na vama želite li vi to uzeti ili ne. Mi smo uzeli i nije nam bilo žao. Izlazimo na mali uski greben. Desno se otvorila priječnica. Uuuu… nezgodno! Glatke ploče nagnute prema škrbini iz koje smo malo prije izašli. U sredini je klin sa gurtnom. To olakšava situaciju. I kad smo se ponadali da je ovo zadnji frkoviti detalj, iza stijene nas je dočekalo neugodno iznenađenje. „Mati moja mila, jel ovome bude konačno kraj!“. Ako je ona priječnica od malo prije bila nezgodna, ova je skroz nezgodna. Moramo se nekako dovući do klina koji je postavljen na uskom grebenu udaljen oko osam metara od nas, pritom priječiti okomitu stijenu a pod vama nema ničega. Grozno! Zlu ne trebalo priječnicu smo osigurali gelenderom i tako si osigurali siguran prolaz. Ovo je bila definitivno zadnja poteškoća.
Još nam je ostalo samo pedesetak metara. A onda smo se konačno, nakon sedam sati i dvadeset i pet minuta kak smo krenuli iz Gozd Martuljka, mogli početi radovati. Široka peč. Kakva planina?! Ful zahtjevna ali i ful lijepa. 2497 metara visoka. Kakav osjećaj! Kako smo razdragani i ponosni! Dotaknul sam križ i zahvalil Svevišnjem. Pogledi s vrha? „Ludi“. Da smo bar malo duže mogli boraviti na vrhu kojeg je ove godine posjetilo tek dvadeset i četiri planinara, plus nas petero. Ovako smo za slavlje, odmor, fotkanje i klopu potrošili svega dvadeset minuta. U silasku smo sve opasne detalje absajlali. Dobro nam je išlo, ali noć je bila neumoljiva. Pokrila nas je za vrijeme absajlanja zadnjeg teškog mjesta. „Koliko zvijezda!“. Netko je primijetio.
I zaista, nebo je bilo posuto nebrojenim zvijezdama. Siguran sam da je nekoliko njih samo za nas sjalo.
