Uspon od „25 sati“ dok dere li ga dere – Sanja Hajman 12. – 13. 01. 2018. Velebit, Sveto brdo

Neplanirano, ne razmišljajući, u zadnji tren, odlučila sam se prijaviti  na visokogorski uspon na Sveto brdo (jedno mjesto se oslobodilo, Danijel je odustao – sudbina da ili ne?).

Kad sam došla doma “ulovila me frka”: hoću li ja to moći, toliko je nepoznanica: nisam još spavala u skloništu, koliko stvari moram nositi… težak ruksak?… Jedino što sam znala je da imam povjerenja u našeg vodiča Slaveka Patačka i „da sam s njim sigurna”. Želja je jači osjećaj od straha… pa sam tako zbog Želje i zahvaljujući Slaveku tu gdje jesam!! I to ću uvijek isticati:  “najbolji učitelj naše Opće planinarske škole, moja generacija 2010. Prvi izlet, još ga se sjećam. Bilo je to na istočnom dijelu Medvednice povijesnoga dana 20. 3. 2010, a djelić škole i sjećanja na nju su i dandanas prijateljstva s Ester, Mladenom, učiteljicom Duškom, Nadom, mojom sestrom Jagodom i još puno drugih dragih ljudi. Eh, eh, ali moja priča o Svetom brdu je u sadašnjosti i slike i misli o doživljajima još žive i stalno mi se isprepliću sa slovima i bjelinom papira.

Proljetno-zimska avantura, nas 9 u kombiju koji je vozio Slavek, krenuli smo u 14 sati iz Zagreba. Ugodna vožnja, dobro društvo, a u dobrom društvu vrijeme za čas prođe i stigli smo u Starigrad Paklenicu.

Iz Selina, gdje smo parkirali kombi, krenuli smo hodati u 17 i 20 , iz mraka u još dublji, veći, tiši. Polako, u tišini hodali smo u koloni, uskom kamenom stazom, osvijetljenom samo našim “čeonim lampama”. Okruženje je bilo nejasno u mraku, par puta smo stali i malo se odmorili. U toplo sklonište Ivine Vodice stigli smo nakon 5,5 sati hodanja, oko 23 sata. Toplo jer su ondje već dva dana boravila dva Varaždinca i držali ga toplim. Veseli zbog neočekivane topline, u dobrom raspoloženju smo se raspremili, pojeli i otišli na počinak. Vatrica u peći pucketala je i grijala nas cijelu noć jer je jedan od Varaždinaca očito navikao na toplinu cijelu noć održavao vatru u pećici pa je i buđenje svima bilo ugodnije u toplini skloništa.

Buđenje, brzi doručak i krenuli smo prema vrhu točno u 7 jutarnjih sati. A „na putu prema gore, dere li ga dere“ vjetar je puhao sve jače, vidljivost se smanjivala, ali smo ipak nastavili hodati, markacija se nije vidjela pa smo uz Slavekovu orijentacijsku pomoć i GPS nastavili prema vrhu. Studen i vjetar zaledili su sve oko nas, a kako je zaleđenost bila sve veća morali smo staviti dereze prije uspona na vrh. Usprkos naletima orkanskog vjetra svi smo se popeli na vrh (1751m) u 9 i 50. Kratko zadržavanje, blic fotkanje (izvadila sam ruku iz rukavica da mogu fotografirati i za to kratko vrijeme, prsti su mi se već smrznuli) da nisam imala “grijače” u rukavicama, ne znam da li bi mi se prsti zgrijali do skloništa. Do vrha nam je trebalo 2 sata i 50 min. U sklonište smo se vratili u 12 sati. Varaždinaca više nije bilo… šteta, a baš smo se navikli na njih. Na svu sreću sklonište je još bilo toplo tako da smo se brzo ugrijali. Ručak iz ruksaka, sve smo počistili, pospremili, oprali, donijeli drva i vode.

Jedino što nas je ražalostilo je to što je Slavek zaboravio uzeti pelinkovac (kako mu se to moglo dogoditi?), ali na našu sreću, bilo je nekog likera u skloništu pa smo se ipak počastili i nazdravili našem usponu na Sveto brdo.

Krenuli smo iz skloništa u 13 i 30 istim putem i izdaleka pogledom ispraćali naš vrh. Vidjeli smo i veliku oblačnu “kapu” koja je još uvijek skrivala vrh. Kako smo se sve više spuštali, sve je postajalo mirnije, toplije, proljetnije… Suma sumarum statistike je da smo u 25 sati propješačili cca 36 km i popeli se na najćudljiviji velebitski vrh.

Došli smo do kombija u 18 sati i cilj nam je bilo prvo stajanje na autocesti, gdje smo jedva dočekali pivo i čips, kolače i kavu.

Vratili se u Zagreb u 22:00 sata.

Sve to i još više, moramo ponoviti u proljeće pa i neka opet dere li ga dere!!!

Sanja Hajman