Vila Velebita
U nastojanju da naša tijela što bolje pripremimo za ono kaj nas čeka u Čileu, zadržali smo kontinuitet priprema. Za ovaj vikend izabrali smo opet najljepšu planinu na svijetu, Velebit. No, ovaj put otisnuli smo se malo dalje. Dvanaest nas je krenulo na put s tri auta. S obzirom da je za kavu bilo prekasno, u jednom restoranu u Starigrad – Paklenici popili smo samo čaj. Bar većina nas.
Cesta do Velikog Rujna asfaltirana je samo do pola. Preostali je dio dobar makadam i dugačka je otprilike 15 kilometara. Zaustavili smo se pored kombija zadarskih registracija na parkiralištu na početku Velikog Rujna. Odavde se polazi prema planinarskom skloništu Struge. Nismo bili baš sretni zbog ovog kombija, ali kaj je tu je. Na Strugama sigurno nećemo biti sami. Kad su svi “normalni” ljudi već u pidžamama i zavaljeni u udobnim foteljama pred televizorima u toplini svojih domova, mi smo se pod okriljem noći i pod budnim okom Majke Božje iz obližnjeg svetišta u tišini spremali za susret s planinom. Prije nek smo krenuli još smo se jednom osvrnuli i bacili pogled oko auta. „Nemojte slučajno nekaj zaboraviti!“ Bilo je dvadeset sati i pet minuta. Odavno je noć zarobila planinu. Samo sova u dubokoj šumi i šum lišća pod našim nogama remetili su savršen mir i spokoj. Maštom pobuđene i svijetlom čeonih lampi razbuđene, sjene su oživjele šumu. Sa svih strana stotine čudnih spodoba vrebale su na nas pružajući kvrgave i izvitoperene ruke prema nama. Da nas dohvate ili samo pomiluju!? Bajka se pretvorila u stvarnost. Kakvi smo mi sretnici! Jel smo svjesni svoje privilegiranosti? Jel smo dovoljno zahvalni Bogu na ovim darovima? Opčinjeni smo materijalnim u toj mjeri da sitnice koje nas ispunjaju i hrane nam dušu, promiču pored nas a da mi toga uopće nismo svjesni. Kako smo jadni! Negdje sam pročital da ne podcjenjujemo sitnice, jer one često nedostaju do savršenstva. A savršenstvo nije sitnica. Nebo se posulo zvijezdama, kao da je eksplodiralo. Bezbroj svjetlećih krhotina zaustavljenih u trenutku. Čudesno! Treperava svjetlost s kopna spojila se s nebeskim svodom u jednu mističnu cjelinu. Zastajemo na svakom izloženom mjestu. Upijamo, gutamo, divimo se.
Na Strugama, mraz. Puše neugodan sjeveroistočnjak. Kak smo i pretpostavljali u skloništu na Strugama već se smjestilo desetak posjetitelja. Namjerno nisam rekel planinara jer po zadimljenoj prostoriji, ne od peći nego od cigareta, sigurno se radilo o osobama kojima je planinarska etika strani pojam. Još na sastanku, prilikom dogovaranja ture, Ivo Fištrek je izrazil želju da bi htio prespavati u šatoru na Vaganskom vrhu. Ideju je prihvatil i Hrvoje. Nije prošla ni sekunda a u meni je proradil crv. Zamisao i nije tako loša. Dapače, jako mi se svidla. I ja ću to učiniti. Ali neću spavati u šatoru već ću bivakirati. Ovo je prava prilika da testiram vreću. U pregrijanom, zadimljenom i zagušljivom skloništu izdržal sam taman koliko je bilo potrebno da navučem tople tajice. Poput strele izletel sam van. Hladan velebitski zrak dišal je poput najfinijeg parfema. Ako sam se do sad dvoumil, došel je čas konačne odluke. Idem gore, pa kaj bude! Pred skloništem napravili smo fotku koja bi mogla biti od povijesnog značaja ako se kojim slučajem nađemo na stranicama crne kronike. Odmah iznad skloništa dočekal nas je snijeg. Smrznut, ne predubok. Nestvarna je tišina. Samo škripanje snijega pod našim nogama odaje prisustvo uljeza koji su se drznuli odškrinuti vrata i zaviriti u mjesta rezervirana nekim drugim bićima. Zastajemo na Marasovcu. Mrkli je mrak. Osupnuti samo šutimo. Svijetla čeonih svjetiljki krče nam put. Prilično smo brzi. Prolazimo pored Babinog vrh. Babino jezero je pod dubokim snijegom. Sve smo bliže.
Već pomalo naziremo tamne obrise Vaganskog vrha. Zadnji uspon, prolaz kroz klekovinu i… najzad. Križ nam odaje da smo gore. Vaganski vrh, visok 1757 m. Dvadeset i tri sata su i četrdeset minuta. Puno sam se puta penjal na ovaj osebujan vrh naše mitske planine i svaki put sam bil prožet snažnim čuvstvima ponosa i sreće. Ali dotaknuti najvišu točku Velebita u ovaj kasni noćni sat je nekaj što ću pamtiti dok živim. No, interesantno je reći da mjesto gdje je postavljen križ nije najviši vrh Velebita. On je udaljen samo pedesetak metara u smjeru jugoistoka. A zakaj je to tak izvedeno nije mi znano! Ivo i Hrvoje odmah su se dali na posel. Za tili čas bil je postavljen šator na samom vrhu Velebita. Krajičkom oka i s dozom ljubomore gledal sam u pravcu šatora i pomislil, kako bi bilo da se jednostavno napravim malo lud, suknem u šator i samo se zavalim između njih. Po ovakvoj cičoj zimi raditi tu nekakav bivak i spavati na otvorenom!? Ma daj! Si lud? Stresel sam s glavom i otarasil se negativca koji se u tami prišuljal k meni. Velebit se razgoropadil i sve više pokazival bijele zube. Moram čim prije pronaći pogodno mjesto gdje ću postaviti bivak. Za oko mi je zapel suhozid u obliku potkove, nedaleko šatora, visok malo više od pola metra. Najvjerojatnije je to bila nekakva utvrda u Domovinskom ratu. Ovo je idealno. „Potkovu“ sam prvo počistil od snijega a onda sam maknul i kamenje koje je s vremenom popadalo sa suhozida. Grančice klekovine poslužile su mi kao izolacijski materijal između karimata i tla. Iz ruksaka sam izvukel vreću, dobro ju pogledal i opipal prije nek sam ju postavil na karimat. E sad će se pokazati jel sam uložil priličan iznos kuna u nešto kvalitetno ili u šrot. Ako je ovo drugo, moje podravsko srce to sigurno neće preboljeti. Skinul sam gojze i navukel debele čarape. Prije nek sam se zavlekel u vreću, još jednom sam pogledal u rascvjetano nebo. „Mati moja draga, kakva noć!“ Iako je u direktnom srazu sa mnom negativac redovno gubil, odnekud se opet stvoril kraj mene i prišapnul mi tiho na uho. „Pazi, morti se u jutro ne probudiš!“ Zadnjeg čega se sjećam bili su završni stihovi molitve anđelu čuvaru. A onda sam usnul.
Negdje oko pola četiri probudil me vjetar. „Ej, živ sam!“ Provirujem iz vreće. U lice mi se zarila snažna studen. Zvijezde su nestale. Oblačno je. Kaj ako počne padati? Ma neće valjda! Povlačim glavu natrag u ugodnu toplinu i nanovo usnuh. U polusnu začuh nečije glasove. Palim svjetlo na ručnom satu. Šest je sati. Prvo kaj sam ugledal, kad mi je glava napustila toplinu vreće, bili su nečiji štapovi naslonjeni na suhozid i nečija silueta kak mi se približava. „Slavek si živ?“ Bil je to Ivo. Lice mi se ozarilo od sreće i razvuklo u blažen osmjeh. S istoka preko zamagljene Like lagano se budil dan. Izvlačim se iz vreće. Položila je s čistom peticom. Ne moram se brinuti za srce. Zapljusnul me val hladnoće. Oblaci su netragom nestali i opet je vedro. Jutarnje rumenilo postupno prepušta mjesto nijansama žute, crvene i plave. Zvijezde su iščezle. Još se samo Danica ne da. Najednom, tamo daleko na istoku, nešto je zabljesnulo. Trenutak potom na horizontu se prvo sramežljivo a potom drsko i nadmeno, poput feniksa, počelo rađati sunce. Dokle god nas oči nisu zaboljele gledali smo ko ošamućeni u krvavu kuglu koja je sve više poprimala zlatni sjaj. Od ushita potekle su mi suze. Kuhamo čaj i kavu. Kakvog li je samo okusa bio moj „earl grey“ u ovo čarobno jutro na krovu Velebita!! Pristigli su i naši. Iako smo već pospremili šator i bivak, morali smo im nadugo i naširoko objašnjavati kako i gdje smo proveli noć. Hladno jutro se pretvorilo u sunčan i ugodan dan s temperaturom koja se znatno penjala iznad nule. Horizont je i dalje ostal besprijekorno čist pa su vidici bili savršeni. Na sve strane moćna nam se planina otvarala u svoj svojoj raskoši. „Oj ti vilo, vilo Velebita ti našeg roda diko…!“ Ganut, zapjevah!
U povratku prema Velikoj Paklenici obišli smo vrhove koji nisu baš često planinarima na repertoaru: Brundo, Liburnija i Babin kuk. Ako je ta tvrdnja istinita onda smatram da su definitivno nepravedno zapostavljeni. A tura od Liburnije do Babinog kuka prava je visokogorska poslastica koje se ne bi posramili ni najprobirljiviji visokogorci. Babin kuk je pak priča za sebe. Uspon nije vremenski dugačak, svega desetak minuta, ali je zato cijelim smjerom postavljeno čelično uže. Težina ferate, po mojoj procjeni, bila bi „C“. Dečki na „Ramića dvorima“ lijepo su nas ugostili. Doduše malo smo ih čudno pogledali kad su pred nas stavili račun, ali nećemo o tome. Da ne bi netko rekel kako se ipak sve vrti oko love. Mi dobro znamo da to nije istina.
Sa Stražbenice se spuštamo prema Velikom Rujnu. Zvijezde se natječu koja će jače sjati. Do viđenja sjene i utvare. Do viđenja čudesna planino.
