TURSKA GORA

Mladenov album

U subotu, 25 veljače, nas osam Željezničara je krenulo na Tursku Goru. Nikakvog rezona nije bilo. Lavinoznost 3, temperature na 2000 m debelo iznad nule. I ono što nismo znali, a to je da je u ponedjeljak i utorak napadalo pola metra novog snijega. Pošto nas velika pamet nikad nije krasila ipak smo krenuli.
Dolje je par km prije parkinga cesta bila zatvorena radi nekakvog natjecanja u sanjkanju, tako da smo se i do početka uspona nahodali. Na Okrešlju nigdje nikoga. Jedan jedini Slovenac krenuo na Tursku Goru. Već nam je to moralo biti sumnjivo.

Slavekov album

Snijeg dubok i mokar. U blizini čujemo lavinice i odrone kamenja. Idealno za Turski Žleb. Propadamo do jajca i uporno prtimo. Već sam pomislio na potpuno ludu stvar, a to je da ćemo se popeti na vrh Žleba bez cepina i dereza, ali negdje na pola Žleba se zacaklilo i otvrdnulo tako da smo na lijepom mjestu počeli oblačiti dereze i vaditi cepine. Izmjenjivali su se tvrdi i meki djelovi. Sve skupa dosta nestabilno, ali izazovno. Šestoro nas se popelo na vrh Žleba, a onda još pola sata do vrha, uz manje poteškoće, jer na tom jugozapadnom dijelu grebena nije baš bilo snijega. Na vrhu smo tek oko pola tri. Ivek i nas petoro. Ja prvi bježim dolje jer je već dosta kasno, a i muka mi je od tolikog otpenjavanja. U Žlebu je još malo otpustilo, tako da nije nikakav užitak. U dolnjem dijelu Žleba i na ulazu je toliko otpustilo da propadam do ruksaka. Prvi put mi se dogodilo da sam propao i nisam nikako mogao izvući lijevu nogu. Kao da se zabetonirala. Morao sam skinuti ruksak i desetak minuta otkopavati nogu. Baš kad je Slavek dotrčao da mi cepinom skrati muke nekako sam se iskobeljao.
U domu opet nigdje nikoga. Dva Velebitaša došla pokušati u nedjelju ujutro. Po prognozi trebalo bi biti puno hladnije i čvršće. Tu smo se nahrdali mesine i gomile luka (prvi pravi obrok, a bilo je već oko pet). Dolje do auta smo se dokuturali već po mrklom mraku. Još me sve boli.