Cjajnik

Danas smo odlučili riješiti i drugu ferratu koja je bila u planu Sekcije za ovu godinu, Cjajnik (Larchenturm). Cjajnik je u stvari jedan zub odvojen od glavnog grebena Košute visok 200 -300 m na kojeg su Austrijanci prije par godina speljali zanimljivu ferratu.

Novom Nikolinom KIA-om dopeljali smo se do parkirališta pl. doma Koschutahaus (1300 m). Petero nas je: Mirka, (prvi put s nama, nadam se ne i zadnji) Andrea, Nikola, Krešo i ja.

Plan ture je slijedeći: Koschutahaus – Cjajnik – Užnik (greben Košute) – Košutnikov turn – Koschutahaus.

Manje od sat vremena trebalo nam je da dođemo pod stijenu. Navlačimo opremu i hvatamo sajlu. Ferrata na Cjajniku težine je C/D.

Nije preteška osim okomitih detalja pod samim vrhom.

Na vrh se može popeti i lakšom varijantom koja obično služi za spuštanje. Ako se krene tom lakšom varijantom, a na kaj vas upućuje smjerokaz pod vrhom, dolazi se do raskrižja ferrata u okomitoj stijeni. Ovo još nikad nisam videl. Stvarno jedinstven slučaj. S raskrižja se lijevo gore ide na vrh, a ferrata ravno nastavlja se spuštati u podnožje Cjajnika.

slike Krešimira Stojakovića

Cjajnik je visok 1965 m i na samom vrhu postavljen ogroman klin s karabinerom. Gore je jako malo mjesta te prilikom fotkanja treba dobro paziti gdje će te stati da ne fijuknete dolje u provaliju.

Dok je sa Slovenske strane Košuta pitoma, Austrijska je prilično surova. Spuštanje južnom stranom Cjajnika do već spomenutog raskrižja i nastavak dalje do stazice, dosta je zahtjevan i rekel bi da je težine iste kao i vertikala pod vrhom sa sjeverne strane, znači ocjena bi bila D. Sve u svemu, Austrijanci su napravili dobar posao. Dvadesetak metara od vrha Užnik (2079 m) staza izlazi na greben Košute. A staza grebenom je prelijepa. Njime prolazi državna granica između Slovenije i Austrije i ima nekoliko interesantnih mjesta sa sajlama. O vidicima da i ne govorim.

Na Košutnikovom turnu (2133 m), najvišem vrhu Košute, naša grebenska tura završava. Nakon kraćeg odmora spuštamo se natrag do mjesta gdje počinje još jedna ferrata koju su umješni Austrijanci dodatno pojačali petnaest metarskim visećim mostićem kojeg su razvukli iznad jednog prilično dubokog rascijepa. Prava adrenalinska poslastica.

Andrea je prvo rekla da nema šanse, onda se malo nećkala i naposljetku odvažno krenula. Trebali ste vidjeti njezinu facu kad je sve bilo gotovo.Ferrata završava na siparu.

Dalje se staza preko sipara spušta u šumu i nastavlja do Koschutahaus-a. Nakon sedam i pol sati opet smo pored auta.

Nekoliko trenutaka kasnije slijedila je zaslužena piva.

Redom smo se složili oko ocjene za današnju turu. Dvije teške ferrate, grebensko prečenje, atraktivan prijelaz preko mostića, dovoljan su razlog da to bude čista petica.