Fotopis iz putne bilježnice 21.02.2015. Bjelolasica, Vrh Kula (1534m) i svi mi, ko vjetar

Nitko nije birao svoje mjesto rođenja u redu življenja pa ipak, već na prvi dojam ova planina budi zavičajnu ljubav. Ove obline možeš uvijek napamet i u dalekom kraju prstom ispred sebe po zraku iscrtati kao neko nejasno osjećanje vječnosti i zaustavljenog vremena u prirodi, u pogledu koji sa ove visine rascijepi vidike gdje šume i planine nam dođoše blizu. Svi se žure po skrivenoj šumskoj stazi nakraj šume… ne smeta ih što studen brije i probuđen vjetar lako pahuljica bezbroj vije. Oči se pune studen suzama a u nosu i grlu studene iglice štiplju, vjetar zavija, niti ne znaš baš s koje strane, samo ti se oči još više zasuze, obrazi se od studeni crvene a čuđenje, odlučnost i osmijeh sjaje sa svih lica. Srce mi prelazi od studeni do planine; u njedra hvatam pticu vjetra.

https://plus.google.com/photos/110891868990520094636/albums/6118988304614689313