Peti izlet OPŠ – Gorski Kotar – Skrad

Gorski kotar – Skrad
Subota, 25.4.2015.

Vrijeme polaska 7:30
Vrijeme povratka  19:15
Najveća nadmorska visina: Skradski vrh (1044m)

Polaznici osnovne planinarske škole (već svima poznati kao školarci) ovaj su se vikend opet malo odvojili od Zagreba i susjednih mu vrhova. Cilj nam je bio Skradinski vrh. Jutro je bilo obećavajuće s obzirom da je tek pokoji oblak remetio inače vedro nebo. Iako smo originalno planirali ići vlakom, pruga do Skrada nije kompletno “provozna” pa bi trebali dio busom. Lakše (i jeftinije) je onda bilo ponovno angažirati naš “stari” bus i vozača. S obzirom na lijepu prognozu i još ljepše krajolike koji su nas čekali, a i zavrzlame s HŽ-om, nije čudno da se tražilo mjesto više u autobusu pa su se tako s nama uputili i neki iskusniji planinari. Kretanje je bilo u pola 8 ispred Lisinkog. Uz Mladena vodičku palicu imali su Irena, Petar i Boris.

Nakon nešto manje od dva sata vožnje (u 9.20) smo stigli u Skrad. Na prvi pogled malo mjestašce koje pridošlicama ne nudi mnogo, ali ipak otkrili smo da osim kuća Skrad ima nešto jedinstveno – prekrasnu prirodu koja ga okružuje. Kako bismo dobili potrebne doze kofeina, kratko smo ukrali vrijeme za kavu i napokon krenuli smo u  našu subotnju avanturu.

U 9.50 krenuli smo se spuštati prema tzv. Vražjem prolazu.  Neke je to spuštanje zabrinulo jer je  značilo da će kad tad uslijediti penjanje sličnom takvom strminom. U svakom slučaju, brige su brzo zaboravljene kad smo stigli na prvo naše odredište – Zeleni vir. Tu su nas dočekali veliki vodopad i akumulacijsko jezero. Stali smo, nadivili se, slikali se za uspomenu i nastavili dalje po putu koji je vodio uz hidro-elektranu (munjaru) i još jedan manji vodopad. Prije Vražjeg prolaza iskoristili smo odmorište koje je na samom ulazu. Tu smo prezalogajili, ali i zavezali pokoji čvor (neki po tuđim rukama, neki po svojim, a neki su iskoristili i grede u okolici). Uz lađarac i polu-lađarac, ponovili/naučili smo, ambulantni čvor i dvostruki zatezni.

U 12.20 bio je pokret prema vražjem prolazu. Tu nas je dočekalo skoro svo bogatstvo koje čudesna priroda nudi; od rijeke i šume do stijena i litica. Prolaz je zapravo prirodni kanjon kojim se proteže potok Jasle. Kanjon je dugačak 800 metara a kroz kanjon vode uske staze, stepenice i mostići ispod kojih žubori potok. Slijedeći to drveno i željezno stepenište došli smo do još jedne znamenitosti koja je bila na programu našeg subotnjeg izleta; bila je to Muževa hišica. Tu se, ovaj put, ne radi o kućici nego o špilji kojom završava Vražji prolaz. Špilja je ime dobila po „mužu“ koji je skrivao svoje ljude u špilji tokom najezde turaka. Dužina špilje je između 150 i 300 metara (ovisno o izvoru), a mi smo stali negdje na pola puta. Ugasili smo svjetljike i doživjeli istinski mrak i tišinu. Svejedno dali osoba ima otvorene ili zatvorene oči, činjenica je da se jednako ništa ne vidi. Nakon tog pomalo hladnog iskustva u 13.20 krenuli smo nazad kroz šumu prema mjestu polazišta.

Sat vremena nakon (u 14.30h) došlo je vrijeme da se grupa malo razdvoji. Jedna skupina ljudi je ostala šetati po Skradu dok se druga uputila na Skradski vrh. Taj uspon je trajao 2,5h. Nešto prije 15h bili smo na prvom vidikovcu na putu do vrha – vidikovcu Perić. Pošto smo krenuli dosta nadobudno prema vrhu tu smo stali uzeti predah, malo se osvježiti i naravno ponijeti pokoju uspomenu kroz objektiv fotoaparata. Iako je originalno bilo planirano da će nam trebati više od tri sata za cijelo putovanje, mi smo već u 15.45 bili na vrhu (na 1044 metara nadmorske visine). Taj prizor smo ovjekovječili zajedničkom slikom, te smo se spustili sto metara niže od vrha prizalogajiti nešto na klupicama uz crkvicu Majke Božje. U 16.10h krenuli smo se spuštati u susret ostatku grupe. Usput smo posjetili i izvor Dobre, slikali se na još par vidikovaca i jedva dočekali zasluženu pivu u Skradu. Za Zagreb se konačno krenulo u 17.45.

Kraj prekrasnog druženja uz drage ljude i prirodu bilo je prigodno proslaviti jedino uz pjesmu, pa se tako pjesma zaorila iz busa koji nas je vozio prema polazišnoj točci – Zagrebu i parkiralištu dvorane Vatroslava Lisinskog. Izlet je svakako bio jedan od onih koji će se dugo pamtiti, ali svakim izletom očekivanja su sve veća i veća te nam preostaje vidjeti što nas dalje čeka na našem putu do “diplome”.

Do čitanja i iduće avanture uz puno pjesme i veselja!

P.S. Neki od nas smo završili poslije u “pruđu” na istarskom San Servolu, ali nemožeš daleko od Ž-a, pa nas je tako presrela i jedna oglasna ploča (slika u prilogu).  🙂

Školarci: Ines i Matija