Šesti izlet OPŠ – Krk
Polazak: prerano
Povratak: mogli smo još malo…
Nakon dugog i nepotrebnog razmišljanja i uvidom u svakojake meteorološke portale, polazak je ipak pao na nedjelju, sa standardne lokacije ispred centrale Željezničara (kakav Lisinski, tko je ikad čuo neku njegovu pjesmu…), u 6.30. Većina se pojavila zgužvana i neispavana nakon produženog vikenda, te bi nam lagana vožnja puna zavoja do Krka dobro došla, ali se nažalost ispostavilo da neki (većina!!) nije dobro pratila zadnje predavanje, pa se razvila rasprava o vrstama oblaka u kojoj su isplivale rupe u (ne)znanju, te predlažem da se to predavanje ponovi. Rasprava se zahuktala, pa smo umjesto očiju, ubijali slamu i zjake. Oko 10 smo stigli u Bašku na Krku, grad malih ljudi i patuljaka, i popili dugoočekivanu kavu na rivi. Moram primjetiti da kofein uz more jače djeluje nego kofein bez mora, budući da smo vrlo brzo živnuli i zaputili se ka plaži Vrženica, odakle je počela naša tura. Na sveopće iznenađenje, nudistički kamp Bunculuka je okupirao prilaz plaži, pa smo uz razgledavanje prirodnog pejzaža Baške i okolnih otoka, razgledavali i prirodne ljepote golaća i nasukanih kitova. Srećom po nas, nije puna turistička sezona, pa ih nije bilo puno, a u suprotnom bi možda dobili i izgon sa plaže, pošto neznam koliko nas je bilo spremno skinut se do gola za proć taj najkritičniji dio staze.
Nakon polusatnog pješačenja i gledanja striktno u pod, dolazimo do uvale Vela Vrženica, gdje imamo kraću stanku za okrjepu, kratku školu orijentacije pomoću kompasa i učenje novog i dosad najjednostavnijeg čvora prusika, koji služi kao osiguranje na sajli, najčešće u kombinaciji sa prsnim navezom.
Krenuli smo dalje 2.5 km dugačkom šetnicom kroz kanjon Vrženica. Sama šetnica puna je uspona po stijenama, morali smo se dosta služiti rukama za veranje. Krajolik je predivan, tako nekako ja zamišljam planine na Marsu, i zasigurno je iznenađenje svima nama koji nismo, poput nekih ponavljača, već bili tamo, ili koji su, poput mene, došli potpuno nepripremljeni na izlet. Kao na Mars uostalom… Vjerujem da ni prije spomenuti Lisinski ne bi uspio pravovaljano opjevati ljepote krajolika, pa se nadam da mi nećete zamjeriti na plitkim zapažanjima. Samo mi je jasno zašto Nijemci žele
Winetua ponovo snimati u Lijepoj našoj, spominje se da će i Vrženica biti jedna od lokacija za snimanje. A našla se i poneka šparoga za one koji su znali gledati… Po izlasku iz kanjona zaputili smo se put Baške po 4 km dugačkoj pješačkoj stazi, praćeni pogledima i pozdravima ovaca. Lijepa 5-satna šetnja završila je na polazišnoj točki u nudističkom kampu, ovaj put bez golaća, a i bez lomova i ozljeda. Piva (kava) na rivi nakon ovakve krasne šetnjice je pasala kao budali šamar, te smo u 5 sjeli u bus za Zagreb. Srećom, odužili smo oproštaj od mora na jednoj (dvije, tri, četiri…) kratkoj putnoj sa pogledom na more na benzinskoj kod križanja ceste za Krk. Povratak je potekao u pjesmi, a kako bi drugo bilo nakon ovak krasnog izleta, i prvom organiziranom stajanju HPD Željezničara u povijesti u Burger King. Oprostili smo se od naših vodiča oko 21.30 na polazišnoj točki, kod centrale HPD Željezničara, u čijoj sjeni stoji dvorana tamo nekog skladatelja.
Sad malo osobnog proljeva emocija, moram nahvaliti vodiče i organizatore ove naše škole. Svaki izlet je sve bolji i sve ljepši. Ljudi stvarno imaju smisla za izbor lokacija za zaljubljivanje u planine i planinarenje, tako da jedva čekam idući izlet na Ivančicu iako sam tamo već bio, a pogotvo izlet na Velebit. A i bliži se završni ispit, pa računam da svaka pohvala dobro dođe 🙂
