Treći izlet OPŠ: Platak – Snježnik – Glavnica
Hm… Nomen est omen definitivno bijaše ispravan izraz u slučaju našeg subotnjeg izleta na vrh Snježnik, no, krenimo vremenskim redoslijedom kako se sve uistinu zbivalo.
Sukladno dogovoru, okupismo smo se u subotnje jutro u 06.30 na sada već dobro nam svima znanom polazištu, još koja minuta da posjedamo u bus te uz još dvije usputne stanice kada utvrdismo da smo prisutni svi koji trebasmo biti, krećemo na 3. izlet ovogodišnje Opće planinarske školice HPD Željezničara. Mali spoiler na početku: magla, bura, snijeg…
U autobusu nas Mladen upoznaje s planom današnjeg izleta na kojem kao posebnog gosta vodiča imamo jednog od predavača školice te iskusnog planinara Bernarda Margitića (IO HPS-a i UO Željezničara). Danas nam je na rasporedu vožnja do planinarskog doma Sušak od kuda smo namjeravali put vrha Snježnik zatim vrh Guslica i povratak u dom na okrjepu prije povratka u Zagreb. Tada još nismo ni slutili koliko ćemo željno iščekivati maneštru te toplinu i krov doma nakon zimskih uvjeta kojima nas je počastila planina.
Mladen je najavio da nas očekuje šest sati hoda te dva nova čvora naziva lađarac i polulađarac uz praktičan prikaz primjene orijentacije na terenu.
Na putu prema odredištu imali smo priike vidjeti u daljini Klek, odnosno planinu čiji obrisi krase amblem Hrvatskog planinarskog saveza te Kamenjak skupinu strmih litica, popularno odredište visokogorske sekcije.
Oko 9h dolazimo ispred planinarskog doma Sušak (Mali dom) koji se nalazi na 1127m nadmorske visine u kojem u narednih pola sata kofeinom i sendvičima punimo baterije na 110% kao da smo znali kakav izazov nas očekuje. Gospodin Bernard nas podsjeća da je prije izleta potrebno odraditi pripreme poput provjere vremenske prognoze, određivanje staze kojom ćemo se kretati te prognoziranje koliko će nam vremena trebati za pothvat sukladno visinskoj razlici i vremenskim uvjetima.
Nakon grupne fotke, dobro raspoložena i željna novih iskustva oko 09:30 kreće naša grupa brojnog stanja 43 uz novog četveronžnog prijatelja Medu, lokalnog psa koji se pokazao kao iskusan vodič i brižni čuvar cijelim putem.
Putem uočavamo drvo na kojem se nalaze dvije markacije te se podsjećamo na pravilo da se markacije postavljaju u razini pogleda, ali se svakako mora uzeti u obzir i visina napadalog snijega te je u tom slučaju potrebno markaciju postaviti na nešto višu razinu. Također podsjećamo se da nam strelica ispod markacije sugerira da se radi o stazi koja naglo mijenja smjer.
Tijekom pauze u kojoj čekamo da ponovno zbijemo redove, provjeravamo brzinu kretanja sukladno prijeđenoj visinskoj razlici te ustanovljujemo da smo nakon 40ak minuta prešli oko 1,70 km što je prema prognozi s obzirom na snježne vremenske uvjete te brzinu kretanja s obzirom na to da se radi o većoj skupini. Vodič koristi priliku podsjetiti nas kako prema veličini uzvišenja razlikujemo brežuljak, brijeg, brdo, goru i planinu (preko 1000m visine).
Kročili smo putem starih Rimljana koji su u svoje doba postavljali kamene blokove čije ostatke nismo bili u mogućnosti vidjeti zbog snijega kojeg je bilo u obilju skoro cijelim putem . Malo prije Rimskih vrata naišli smo na raskršće s dva smjera. Grlo ili greben, pitanje je sad! Uz većinu glasova za krećemo putem preko grebena do vrha Snježnik. Put je bio izazovan i dosta atraktivan za one željne malo adrenalina budući da smo se na nekim dijelovima potpomagali i rukama, a ni zanosi bure nisu previše olakšavali uspon prema najvišem vrhu.
Nakon otprilike 2 sata, oko 11:30 popunjavamo svoje obilaznice žigom s vrha Snježnik koji se nalazi na 1505 m nadmorske visine te odrađujemo photoshooting zadovoljni što smo uspješno došli na cilj. Uz kraću okrjepu u željno iščekivanoj zavjetrini te vjerovanjem na riječ vodičima da je pogled s vrha jedan od najljepših u Hrvatskoj, navodno bismo s jedne strane trebali vidjeli Risnjak, s druge strane Slovenski vrh Snežnik (nije da vodiči nisu vjerodostojni, već je magla dopuštala jedva da vidmo što nam se nalazi na 2,3 metra udaljenosti) saslušali smo i mini lekciju o tome kako se odijevati za planinu. Primjerice da planina baš i ne tolerira traperice te da su rezervne čarape nebrojeno puta spasile prste na rukama. Lekciju sa rezervnim čarapama ili kako u sekundi čarape pretvoriti u rukavice prigrlili su mnogi.
Nešto lakših ruksaka i nešto toplije odjeveni krenusmo put Guslice na visini 1490m koja je za vrijeme Jugoslavije tadašnjoj vojsci služila kao strogo čuvana vojna baza prošarana mrežom tunela, a na kojoj se danas nalazi telekomunikacijski centar MUP-a. Prilikom spuštanja s vrha Snježnik s obzirom na strminu i teren zatrpan snijegom, Mladen je posegnuo za zamkama i nekoliko njih pretvorio u pomoć pri spuštanju čime smo na licu mjesta imali priliku podsjetiti se da zamka glavu čuva. Nešto iskusniji planinari svojim savjetima, ali i fizičkom podrškom pomagali su manje iskusnim kolegama suborcima.
Budući da je zahtjevnost spusta rezultirala razdavajanjem grupe, a da je iznimno važno, pogotovo u uvjetima koji su nas zatekli često provjeravati brojnost grupe, sklonili smo se ispod zapuštenog planinarskog doma kako bismo se u zavjetrini svi ponovno skupili.
Nakon okupljanja cijele grupe te ponovne uspostave cirkulacije u prstima ruku nastavljamo se kretati prema Guslici. Došavši na 10ak minuta od novog cilja uz dogovor nekoliko članova grupe ostaje čuvati mjesto u zavjetrini (da dragi čitaoče, zavjetrina je light motiv ovog izleta J) te ostatak grupe dolazi na vrh Guslica gdje se usprkos hladnoći, vjetru i nepreglednosti nastavlja photoshooting, pogotovo s maskotom ovog izleta dragim našim Medom.
Moram priznati da putem natrag do doma Sušak odnosno naše alfe i omege ovog izleta, nisam vodila bilješke, već sam se više koncentrirala kako ne slomiti nogu sebi ili nekome ispred sebe te sam ponovno shvatila koliko je pravilno korištenje štapova iznimno važno . Iako u nekoliko navrata nismo vidjeli markacije, vodič nas je uz pomoć GPS-a, ali i besprijekornog vodstva našeg Mede oko 16:30 uspješno doveo do ulaza u dom gdje smo proveli sat vremena u i više nego zaluženoj maneštri te prepričavanju dojmova.
Suma sumarum u tehničkim faktima, prešli smo 11km u otprilike 5 i pol sati efektivnog hoda uz visinsku razliku od oko 400m između doma i vrha Snježnik. Treći izlet OPŠ-a prošao je prema planiranim parametrima s početka puta, osim što smo učenje čvorova ostavili ipak za neki sunčaniji i nešto suši izlet.
Iako je mnogima pala na pamet ideja o ugovaranju životnog osiguranja za vrijeme izleta, ovaj izlet nam je pružio nezaboravno iskustvo uz nešto lošije vremenske uvjete, ali vjerujem da je svakako opravdao razlog upisa školice svakog od nas.
Do idućeg, nadam se jednako uzbudljivog izleta…
Školarka: Petra Budja
