SPOMEN POHOD SV. ROK – SVETO BRDO

iz albuma Toma Zoričića

Deset članova HPD Željezničara s tri automobila uputilo se u subotu, 3. IX u sv. Rok na četvrti spomen pohod „Tragom zbjega lovinačkog kraja“. To je pohod za sjećanje na golgotu naroda lovinačkog kraja koji je u rujnu 1991. pred najezdom četnika morao pod zaštitom hrvatskih branitelja izbjeći iz Like preko Velebita u Dalmaciju. Možemo samo zamisliti pod kojim uvjetima je narod bježao preko Velebita noseći samo u rukama malo sirotinje.

Prije 4 godine PD Željezničar iz Gospića pod vodstvom svog karizmatičnog predsjednika Tomislava Čanića osmislio je taj pohod da se ti teški dani ne zaborave i da se poklonimo palima za domovinu.

Pohod je krenuo od društvenog doma u sv. Roku nakon uvodnog slova g. Tomislava Čanića i načelnika općine. Sudionici su se odvezli na početak povjesne ceste sv. Rok – Mali Alan – Obrovac (gradio ju je legendarni graditelj prvih velebitskih cesta satnik Josip Kajetan Knežić 1825. – 1832. kao prvu među njima. Nastavio je cestama preko Oštarija i Vratnika), do zaselka Egeljca odakle je slijedilo oko tri sata laganog uspona šumskom cestom prema Lišćanoj dragi, a zatim stazom preko Lišćanih bunara (jedinog pouzdanog izvora tog kraja) do travnate visoravni Dušica odakle se otvorio predivan pogled na monumentalno Sveto brdo. Tamo se nalazi prije 4 godine izgrađeno planinarsko sklonište „Dušice“ koje održava PD Vučje bratstvo iz Zagreba.

album Mladena Stankovića

Od Dušica put ide ispočetka šumicom, a zatim suncu izloženom strmom padinom Svetog brda do izloženog grebena kojim do vrha s novim križem i nažalost razbijenom pločom s deset zapovijedi Božjih. Nakon okrijepe, odmora i slikanja slijedio je povratak istim putem. Mora se reći da je zbog vrućine i sparine put bio vrlo zahtjevan, a nekima se činio i beskrajan – zadnji su stigli u sv. Rok u sumrak.

Slijedila je u pivnici „Pupi“ kraj sv. Roka planinarska veselica sa boćanjem, svirkom harmonikaša uz standardni grah i pivo i pjesmom i šalama do duboko u noć (mora se reći da im cijene nisu baš bile nježne – grah 20kn, a pivo 12kn, i to samo malo – usporedimo to s Brinjskim pohodom na Škamnicu gdje je sve po 10kn).

Nekolicina pohodnika koji su odlučili ostati u Lici i u nedjelju, razapeli su na ledini kraj pivnice šatore. Treba reći da je dobar san osigurao zbog galame samo umor nakon pohoda.

I tako sutradan ujutro nakon brzog prezalogajenja Višnja i ja odlučili smo se uputiti na najbliži i najlogičniji cilj – Tulove grede. One slove kao zloglasni cilj zbog minskog okruženja, ali to se pokazalo kao neutemeljena bojazan. Vratili smo se na cestu za Mali Alan koja je nakon Egeljca pa do iznad tunela sv. Rok na dalmatinskoj strani neasfaltirana, ali je makadam jako dobar, upravo za preporučiti. Nakon nekoliko zavoja uz cestu je jedan odličan vidikovac sa prekrasnim pogledom na Liku. Nakon Malog Alana slijedi kamenita visoravan do Vrhpraga i  burobrana odakle kreće uspon na Tulove grede, a cesta se počinje spuštati prema Obrovcu. U blizini je spomen kapelica Gavranu, zapovjedniku velebitskog bojišta, sa krasnim pogledom u Dalmaciju. Nedaleko je stijena sa skoro potpuno izblijedjelim natpisom „PD ŽELJEZNIČAR ZAGREB, 25.6.1989.“ kojeg sam napisao nakon završetka akcije markiranja puta Obrovac – Vrhprag. Markiranje je vodio Tomislav Pavlin, a sudjelovali su Božena Bučar, Rudi Hahn, moja melenkost i peta osoba koje se ne sjećam. 5 sati smo markirali tu dionicu, a danas ne znam je li od nje što ostalo.

I krenuli smo na Tulove grede. Nova markacija ide kosom livadom iza stijena oko sat vremena do ulaza među grede. Nije moguće opisati te stjenovite oblike. To se mora vidjeti na licu mjesta. Tulove grede spadaju nedvojbeno u nisku hrvatskih prirodnih bisera. Uz put se nalaze upozorenja o minama, međutim nema nikakve opasnosti ako čovjek slijedi novu markaciju. Na kraju markacije je stara predratna kontrolna točka i prazni tuljac za žig, ali odmah u blizini je najljepši vidikovac Tulovih greda – stjenoviti lako dostupni toranj fascinantnih vidika. Najupečatljivija je činjenica da autoput Split – Zagreb točno ispod nas ulazi u stijene tunelom sv. Rok. Nakon naslikavanja vratili smo se dolje i na burobranu uočili natpis „Vinetu u dolini smrti“ i poštanski sandučić – Karl May fanbox. To me vratilo u djetinjstvo kad smo gutali romane o Vinetuu i ostale knjige Karla Maya, a eto na Velebitu su Nijemci snimali o njemu filmove ( Pierre Brice – Winetou, a Lex Barker – Old Shatterhand).

Vratili smo se u sv. Rok i, naravno, otišli na nagradnu pizzu u pizzeriju „Tomislav u Gospiću. Što reći – jeden krasan lički vikand.

Tomislav Zoričić – Tom