KOLOVRATSKE STIJENE – 20.10.2012.

Ove smo se godine dobro prošetali Gorskim kotarom.Meni je ovo šesta gorsko kotarska “fešta” ,a po svemu sudeći bit će još. Gorski kotar se ne zaboravlja nikad i uvijek te zove po još. Čini mi se da sam se “navuko”.  “Kaj znači”. Meni se baš hoće…Krenuli smo po dogovoru i uz dopunjavanje do Ogulina bilo nas je 46 u busu. Kratko zadržavanje u Ogulinu iskoristilo se za konzumaciju žigova u dvorištu Zavičajnog muzeja koji je bio zatvoren za razliku od Đulinog ponora. Većina je ipak konzumirala razne napitke po okolnim kafićima. Bilo je to lijepo iskustvo,ali mi smo ipak preko Jasenka krenuli do Stalka. Tu smo napustili udobnost busa (neki su se lijepo naspavali- bolje nego doma). Činilo se vrlo jednostavno. Mi smo sada na 1046 mnv,a trebamo se popeti na 1091 mnv. Pihhh! Kakvo je to planinarenje? Prvi dojam ipak vara. Više dole nego gore i naša se staza spustila za više od tristotinjak metara do Zelene kuće koja se nalazi podno Ričićkog bila i Kolovratskih stijena u prostranoj šumovitoj uvali Dulibi. Kratak odmor pa u osvajanje (danas) zadanog vrha. Na vrhu naravno, nagrada za uloženi napor u penjanu Prekrasni pogledi…fotkanje…tankanje (naravno duhovno). Šteta da sat radi. Dijelimo se na dvije skupine. Jedni se vračaju grebenom prema Zelenoj kući.Njima valjda nikad dosta plaženja po stijenama. Veći se dio ipak vrača istim, blažim putom. Koliko se god mi brzo krećemo, noć je ipak brža.Zadnjih pola sata
naš bus, kojeg smo već prozvali “bus zvan čežnja” tražimo po debelom mraku. Miris pive izveo nas je na pravi put…Ostalo je bilo lako. Dok smo mi lijepo drijemali i močili umorne noge u pivici Mario nas je vratio doma.

pozdrav svima od Mladena Stankovića