PREGRADA-VINAGORA-DESINIĆ-VELIKI TABOR
13. 04. 2013.
Vjerovali ili ne,ali za ovaj izlet smo se okupili iza Lisinskog. Tko bi reko, zar ne.
Nakon okupljanja potrpali smo se u autobus i krenuli prema polaznoj točki izleta – mjestu Pregrada. Ovdje treba pohvaliti vozača i šefa Slaveka koji su izorganizirali skupljanje planinara i planinarki putem kojim smo se vozili. Zanimljivost puta svakako je mjesto kroz koje smo prošli u kojem ima puno gube na drveću na kojem su jata ševa te je logično mjesto dobilo naziv Gubaševo. Laganini vožnja i kroz cca 1,5 sat stigli smo u Pregradu u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja u kojem važno mjesto ima gusto napučeno pregradsko područje. U tom slikovitom brežuljkastom kraju, na razmjerno maloj površini ima osamdesetak mjesta; što zaselaka,što sela, a najveće je i među njima najznačajnije naselje Pregrada. Ostala naselja su: Benkovo, Bregi kostelski, Bušin, Cigrovec, Donja Plemenšćina, Gabrovec,Gorjakovo, Gornja Plemenšćina, Klenice, Kostel, Kostelsko, Mala Gora, Marinec, Martiša Ves, Pavlovec Pregradski, Sopot, Stipernica, Svetojurski Vrhi, Valentinovo,Velika Gora, Vinagora, Vrhi Vinagorski, Višnjevec, Vojsak i Vrhi Pregradski. Ime Pregrada se prvi puta spominje 9. kolovoza 1334. godine u statutima Zagrebačkog Kaptola. Statute je sastavio gorički arhiđakon Ivan, a isti dan ih je proglasio biskup Ladislav Kobol. Župa je sigurno mnogo starija, jer je u popisu proglašena kao prva u arhiđakonatu Zagorje, a dodijeljena je velikom prepoštu.
Kako je Pregrada dobila svoje ime, može se samo nagađati. Postoji nekoliko hipoteza o stvaranju imena. Prvu je dao Gjuro Szabo, hrvatski povjesničar, koji tumači da je korito rijeke Kosteljine, koja prolazi kroz to mjesto, bila pregrađena nekakvom pregradom te je otuda mjesto dobilo naziv. Druga verzija potječe od Maristele Sabljić i kaže da je vlasnik Kostela (jedno od pregradskih sela) Juraj Branderbuški smjestio svoje obrambene čete “pred gradom”, na padinama Kunagore te je tako nastalo ime Pregrada. Obje verzije imaju svoju podlogu, ali sigurnih dokaza nema. Postoji i treća varijanta koja nam govori kako je ime uvjetovano geografskim položajem, što nam detaljno objašnjava sljedeći tekst.
Pregrada je smještena na najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja, između rijeke Sutle i padina Maceljske gore. Unutrašnji prostor općine karakteriziraju gorski masivi Kunagore (520 m), Desinićke gore (505 m) i Kostel-gore. Centralni i južni dio općine tvore brežuljkasti i niskobrdoviti tereni s dolinama uz potoke Kosteljinu i Horvatsku koji pripadaju slivu Krapine. Općina se prostire na površini od 67,26 km2 na kojoj prema popisu stanovništva iz 2001. živi 7165 stanovnika (107 st./km2). Samo naselje Pregrada ima 1564 stanovnika koji žive na 10.9 km2. Iako je broj stanovnika u padu, područje općine Pregrada sa 143,5 st./km2 još uvijek spada u područje s najgušćom naseljenošću u Republici Hrvatskoj. Promatrajući kretanje broja stanovnika posebno u Pregradi, a posebno u ostalim manjim naseljima dolazimo do zanimljivog zaključka: broj stanovnika u gradu raste, dok istovremeno intenzivno pada u manjim naseljima zbog iseljavanja u samu Pregradu ili pak u druge gradove i države. Istu situaciju bi nam pokazala promjena broja domaćinstava.
Odmah po dolasku u Pregradu „okupirali“ smo gradsku kavanu. Ovdje su planinari i planinarke koji su već bili u ovom kraju iznosili svoja iskustva, razgovaralo se o budućim izletima, mic po mic i pokret.
Vodiči ovog izleta Ivan Atraktivni Kobeščak i Mile Jovanović postrojili su sudionike izleta uz šum vodoskoka na Trgu Gospe Kunagorske (190m/nv). Okupani jutarnjim suncem dočekali smo i najavu da nas na početku izleta čeka strmi uspon tzv. „nos struže po stazi“ od 79 stupnjeva svi su automatski izveli početnu točku svakog planinarskog striptiza tj. ubacili jakne u ruksake!
Nakon toga počeli smo se uspinjati uz crkvu i samostan , u dužini od 700 m blatnom i skliskom stazom „Križnog puta“ do proplanka ispod vrha Japica na kojem je Planinarska kuća Kunagora (380m/nv). Tu smo se zaustavili na cca 20-tak minuta zbog vidika i „odmora“ od 20-tak minuta uspona. Od Planinarske kuće nastavili smo pohod kao cestari po asfaltu te za 600m dolazimo na raskrižje pl.putova: desno vodi staza u brdo prema vrhu Kunagore i Kostelgradu,a mi nastavljamo po asfaltu dalje., Za cca 300m skrenuli smo sa ceste desno na šumski put. Samo ću napisati da se po toj stazi može komotno početi snimati nastavak serije „kuda idu divlje svinje III“, šljap šljap, blato i voda, grane po stazi, potočić maleni, šljap šljap, blata kao u bajci. Nastavljamo po tom šumskom putu, potom je uslijedio prečac znan našem domaćem vodiču Davoru koji je cijelu ekipu stavio na kušnju gore-dolje po šikari prepunoj grana po tzv. Šumskoj stazi! Vjerovati je da smo tim planinarskim „camel trophyem“ uštedjeli i na vremenu i na metrima
Po izlasku iz šume naišli smo na zaseok Horvati (420m/nv) , još preciznije, mjesto se zove Vrh Pregradski. Još preciznije bi bilo da smo došli do kuće oko koje je par objekata koje najvjerovatnije nitko nikada neće smatrati potrebnim legalizirati. I naravno nezaobilazni „dođ“ ,a od stanara stara baka koja nas je upitala od kuda smo (u sebi naravno koji nas vrag tjera da landramo s tim ruksacima okolo naokolo).
Nastavili smo planinarskim putem kroz šumu, uz livadu i polje s pogledom na južni dio Pregrade i selo Sopot, do proplanka Vrljanščica. Odatle je pogled dosezao od Boča i Donačke gore u Sloveniji, pa preko Brezovice i Sljemena do Cesargradske gore. Ispred nas se vidjela Vinagorska crkva a u daljini Kamniške Alpe. Kroz voćnjak i šumu spustili smo se u dolinu riječice Sopotnice, pa preko mosta na drugu stranu po makadamu uz istoimeni vodotok do Slapa Sopotnica ili po domaći Vraža peć. Opet preko mosta pod nadstrešnicu sa klupama gdje smo se kratko odmorili, ubacili u kljun ića i pića. Tu je počela padati kišica koja nas je cimnula da prekrijemo ruksake i obučemo kabanice ili u ruke uzmemo kišobrane! No čim smo ispuzali ispod nadstrešnice, krenuli preko mosta kišica je prestala padati….
Od Slapa Sopotnica (220m/nv) nastavili smo makadamskim putem, na prvom križanju skrećemo desno na cestu. Vrlo brzo, za cca 200m skidamo se sa ceste i krećemo desno u šumu, na šumsku stazu. Uspon na breg, kišice nema, sunce nas je obasjalo,a mi u tren oka zakuhali. Stoj, opet jedan brzi planinarski striptiz i pokret. Pored staze ograda od žice za koju jedni kažu da je pod naponom, a drugi kažu da nije. Naravno da nitko nije probao pa je ta enigma ostala i dalje. Sve je to slušala Ptica rugalica na drvetu. Šumskom stazom i kroz voćnjak, uz pravi pravcati ptičiji orkestar za 400 m nailazimo na makadamsku cestu gdje skrećemo desno prema selu Gabrovec. Vrlo brzo dolazimo do kuće iza koje skrećemo lijevo na zemljani put u brdo. Prolazimo pokraj raspela, te nastavljamo makadamskom cestom kroz naselje, sve do spoja sa cestom Pregrada-Vinagora. Tu skrećemo desno prema Vinagori. Opet smo više cestari nego planinari, tapa tapa po asfaltu te prolazimo pokraj mjesnog groblja, prije mjesne crkve, s lijeve strane nalazi se kapelica Sv.Barbare gdje se nalazi putokaz+ploča. Crkvu smo uspjeli vidjeti samo izvana.
VINAGORA U naselju se nalazi Crkva sv. Marije od pohoda. Ulaz u crkvu je sa dvije strane stubama. U unutarnjim arkadama su i kapele Sv. Roka i Sv. Florjana. Vinagorsku crkvu posvetio je 1713. godine biskup senjski Adam Rattkay.[2] U prijašnjoj crkvi dao je ranobarokni glavni oltar (koji ne postoji) pozlatiti grof Ladislav Rattkay i žena mu Ivana Leopoldina. http://www.zupa-vinagora.hr/povijest.php
Okrenuli smo se i ravno na asfaltirani prostor koji se najvjerovatnije smatra centrom ispred DVD-a Vinagora. Šef izleta Ivan određuje odmor, sjedamo po klupama okolo-naokolo. „Ima li zainteresiranih za pivicu?“,svojim je milozvučnim glasom upitao šef izleta koji je „nanjušio“ gdje je domar DVD-a. Iz okolnih kuća pojavio se i lokalni stanovnik sa domaćim vinom. Usljedili su novi čvorovi od kojih je, da li zbog nadimka ili zbog užarske specifičnosti najdojmljiviji bio onaj zvani „gače, pa gačice, pa tange“. Suncem okupani, pićem i ićem napjeni krećemo dalje i spuštamo se sve do raspela, gdje na križanju skrećemo lijevo prema selu Martiša Vesi. Prolazimo cestom između kuća kroz špalir vatrenih buktinja, dali nama u čast ili zbog mjesnog običaja da svi istovremeno uređuju svoja dvorištta te pale grane i ini prirodni otpad!Lagano nadimljeni krećemo se makadamom, prolazimo pored kbr. 64/1 Mala Gora, sve zajedno oko 1km. Nailazimo na križanje nekoliko makadamskih putova, gdje nastavljamo ravno preko potoka kroz šumu. Uslijedio je strmo-klizaući uspon kroz šumu,a staza je bila na nekoliko mjesta preprečena sa palim drvećem što je od nas zahtijevalo dvije vještine:
a) Blanka Vlašić
b) čovjek guma sa ruksakom najupečatljivija prepreka svakako je bilo drvo koje je na stazu palo tako da je sa nekoliko svojih podebljih grana prepriječilo stazu te se na toj prepreci Boris zvani Lisac žrtvovao i svim planinarkama nesebično pomagao pri prelasku. Nastavljamo šumskim putom i stazama slijedećih 700m.
Uspješno smo svladali i taj uspon te stigli na proplanak (vidikovac Grohot). Vidikovac (350m/nv) pruža vidik na sve strane. Sa ovog vidikovca se nastavljamo spuštati makadamom pokraj kuća naselja Male Gore, te se spajamo sa cestom Desinić-Košenine. Tu skrećemo lijevo prema Trnovcu Desinećkom. Ukrcavamo se u autobus koji nas je kroz Desinić odvezao do parkirališta Grešna gorica odakle smo pješačili do dvorca Veliki Tabor. Planinarska ekipa se podijelila na dva dijela:
a) obilazak muzeja Veliki Tabor
b) gastronomska ponuda restorana Grešne gorice
Veliki Tabor jedan je od najbolje sačuvanih kasnosrednjovjekovnih i renesansnih utvrđenih gradova kontinentalne Hrvatske. Gradila ga je plemićka obitelj Rattkay tijekom 16. stoljeća, a ostao je u njihovom posjedu sve do 1793.g. Najstariji dio kompleksa je središnja utvrda koja je imala stambenu i obrambenu funkciju. Kasnije, u 16. stoljeću, izgrađene su četiri polukružne kule, a u 17. stoljeću prigrađene su prostorije pokraj sjevernog zida. Među vlasnicima ističe se poznati hrvatski slikar Oton Iveković koji je u brojnim djelima kistom opjevao dvorac i slikoviti krajolik okolice.
U dvorcu Veliki Tabor nedavno su završili obimni restauratorski radovi nakon kojih je u objektu otvoren muzej. Uz novootvoreni izložbeni stalni postav mogli smo uživati u ljepoti arhitekture dvorca, osjetiti život prošlosti i poslušati zanimljive priče i legende. Jedina mana ovog našeg posjeta je bio izostanak stručnog vodiča što smo kao grupa od 23 posjetitelja svakako trebali dobiti. Umjesto žive riječi u svakoj prostoriji mogli smo doživjeti upaljeni televizor koji cijelo vrijeme pušta audiovizualne materijale o dvorcu i muzeju.
Nakon razgledavanja muzeja cijela se ekipa okupila u obližnjem restoranu.
GREŠNA GORICA – taborgradska klet smještena na istoimenom brijegu nasuprot dvorca Veliki Taborpruža gostu-namjerniku ugođaj pravog seljačkog zagorskog ambijenta, gdje će mu se učiniti da je u samom srcu romantične, ali burne prošlosti Hrvatskog zagorja. Ljubazni će Vam domaćin gospodin Damir Podboj, dok budete uživali u biranim zagorskim specijalitetima, rado ispričati legendu o tragičnoj i zabranjenon ljubavi plemića Fridrika Celjskog i lijepe pučanke Veronike Desiničke zbog kojih se ovaj živopisni brijeg i naziva Grešna gorica. Stoljetna hrastova šuma, miris livada, razigranost srna i jelena koji neometano pasu na obronku Grešne gorice učinit će vaš boravak radostnim i ugodnim, a djeci upotpuniti igru na prostoru uređenom baš za njih. Blizina dvorca Miljana, svetišta Vinagora, Krapinskih toplica, “zdravilišča” u susjednoj Sloveniji, etno sela u Kumrovcu, te nadasve VELIKOG TABORA dvorca spomenika nulte kategorije kojeg je UNESCO uvrstio u kulturnu baštinu čovječanstva, pružit će ponešto svakom posjetitelju. Mnogi navraćaju u ovaj kraj zbog svega tog i zbog kulinarskog užitka u taborgradskoj kleti GREŠNA GORICA.
Svaka čast svakome, ali i Zvonac i ja imamo kaj reći glede posluge. Tekućina je poslužena nakon što je Zvonimir otišao pitati konobara dali je berba grožđa za naručeno vino pri kraju. Autor ovih redova je umjesto naručenih palačinki sa orahom zamalo dobio sa čokoladom uz ispriku da je njihova kuharica namazala sa čokoloadom. Odlično, odnesite ih njoj,a meni donesite sa orasima.
Cijelo vrijeme pratilo nas je pravo pravcato proljeće, sunčan dan i dobro društvo, prihvatljiva trasa planinarenja. Sve to i ovaj će izlet ostati zapamćen svima koji su na njemu bili u dragom sjećanju. Nadam se da će tome pripomoći i ovaj izviještaj.
Autor:
Željko Gojzek Brdal
