Grosse Hafner

Prošavši kroz tunel Karavanke nakon pola sata vožnje autocestom i u Villachu smo. Još pedesetak kilometara do gradića Gmünda gdje skrećemo u poznatu alpsku dolinu Maltatall. Ta 30-tak km duga dolina  prepuna je malih slikovitih mjesta, slapova, drsko izvedene alpske ceste koja se posebno plaća (15,50 € ) s isto tako izvedenim tunelima i koja završava ili počinje na 1933m gdje se nalazi najveća i najviša brana u Austriji i Berghotel kružnog oblika. Negdje na pola puta na visini 1187m je Gmünder hütte, lijepi planinarski dom koji je vrlo često prepun gostiju, više izletnika, manje planinara, jer se nalazi tik uz asfaltiranu cestu.

Posebnost već spomenute alpske ceste su spiralni tuneli kojima se vrlo brzo dobiva na visini. Nekoliko semafora regulira prolaz jer je cesta mjestimično vrlo uska. Došavši do brane jezera Kölnbrein koja sakuplja vodu s obližnjih visokih alpskih vrhova i njihovih ledenjaka, parirali smo auto i pripremili se za dvoipol satni uspon do Kattowitzer hütte. Znali smo da smo «knap» s vremenom pa smo žurili da što prije krenemo. Staza br. 545 ( sve staze u Austriji imaju svoj brojeve) isprva vodi gotovo vodoravno kroz klekovinu bora, ali s puno tamnog blata od granitnog pijeska i skliskih kamenih blokova na mjestima gdje su prekriveni žutim lišajevima. Oko sat vremena trebalo nam je do amfiteatralnog proširenja potoka Krumpenbach koji vodu dobiva od nekoliko manjih kaskadastih slapova s viših položaja, s ledenjaka Wastkarkees podno Hafnera. Od tog mjesta počinje uspon, isprva blaži i po vidljivoj stazi, a potom sve strmiji i preko sve većih blokova granitnog kamena. Srećom markacije su dovoljno guste pa ih lako uočavamo unatoč sumraku. Uspon ide sve do rebra na oko 2450 m tik pod vrhom……………… Neposredno pod vrhom susrećemo se s prvom sajlom koja je na naše iznenađenje pletene plastike kao tanje brodsko uđe i plave boje. Zanimljivo što se tiče manjeg privlačenja gromova samo je pitanje koliki je vijek trajanja takvog materijala koji se tare o stijene.

Već je bilo kasno i spustio se mrak. Na oznaci piše do imamo do planinarske kuće svega 15 minuta. Svi osjetismo olakšanje, pa to je tu odmah iza ugla. Staza je opet vodoravna , ali na vrlo strmoj padini i široka svega pola metra i manje. Ispod nas čuo se huk potoka Fallbach i brojnih slapova koji su padali niz okolne strmine. Nakon pola sata vrlo oprezna hoda konačno smo ugledali svjetlo doma, ali nekako stidljivo u daljini. Onih 15 min pretvorilo se u cijeli sat. I domarka je rekla da se netko s tom oznakom našalio. Pola jedanaest navečer, mrak, oprezan i koncentrirani hod umorili su nas, pa smo odmah nakon skromne večere našli utočište na tavanu na skupnom ležaju i to za samo 5,2 €. Kao kod nas, manje od 40 kn.

Slijedeće jutro osvanulo je svježe i vjetrovito, ali pretežno sunčano. Samo su se iznad susjednog masiva s druge strane Maltatalla držala kapa oblaka. Slijedio je uspon na cilj našeg izleta –Grosse Hafner. Uspon se može podijeliti na tri dijela. Prvi dio je blaži  i to po padini zvanoj Ochsenkar  koja se diže sve do stjenovitog jugozapadnog grebena. U zavojima travnatim livadama i pokraj «milkica» na ispaši za sat vremena stižemo u podnožje Marschneida grebena. Staza skreće  u smjeru vrha i postaje strmija. Na nekoliko mjesta potrebna je pomoć ruku a na ispostavljenim mjestima nailazimo na osiguranja sajlama. Oprez je nužan, ali težina staze nije nam pričinjavala problema. I ovaj dio uspona  traje oko sat vremena i brzo se dobiva na visini i zato  vidici postaju sve širi, posebno na jugozapadnu stranu , na masive Ankogela i Hochalmspitza s ledenjacima koji su na višim položajima potpuno bijeli od novog snijega a mjestimično ispresječeni sivo zelenom bojom na nižim dijelovima.

Tik ispod grebena sa zapadne strane je ledenjak Wastkarsees i koji počinje od vršnih stijena Hafnera. Malo niže od 3000 m strmina popušta. Prolazimo široko tjeme grebena na kojem su planinari uzdigli plosnato kamenje pa izgledaju kao mali tornjići. Sve izgleda slikovito, ali i pomalo jezovito. Netko je primijetio da ga to podsjeća na nadgrobne ploče. Ubrzo se otkriva i vrh Grosser Hafnera i metalni križ na najvišoj točci. Za petnaestak eto nas na cilju. A pogledi? Čista fantazija. Ne da se opisati. Treba jednostavno doći i sve to proživjeti. Tu si je Bog zaista dao oduška. Meni se najviše sviđao pogled na sjevernu stranu, na 3 «zlatna» jezera. Naime, jezera se stvarno zovu Donje i Gornje zlatno jezero (…………………………………………) Ono treće je najviše, vrlo malo, intenzivne svjetlo zelene boje i bez imena. Kao i na svakom visokom vrhu i ovdje je puhao hladan vjetar jer je temperatura bilo malo u pozitivi, pa su tople vjetrovke bile nužne. Za «žigomane» malo razočaranje. U metalnoj kutiji nema žiga. Ali zato ga ima u kući. I dobiti ga možete samo ako ste bili na vrhu. Domarka sve vidi i sve zna. Malo tko se provuče «mukte». Ukupno smo do vrha trebali 3 sata. Mi smo išli malo sporije i istinski uživali. Pravi je grijeh popeti se na Hafner i ne vidjeti ništa. Poslovica «brzina je vrlina» u planinarstvu ne vrijedi. Na vrhu je bilo osim nas još nekoliko planinara i s kojima smo nakratko razmijenili nekoliko riječi a njih je začudilo kako se mi Hrvati upućujemo u tako daleke planine. No, nije izostao njihov široki osmjeh dobrodošlice.

Silazak s vrha gotovo  je trajao jednako dugo, jer smo osim našeg opreznog koraka i malo umora baš na najnezgodnijem mjestu sreli grupu od pedesetak Slovenaca iz Ribnice i Bleda i kao pravi gentlemani, dali prednost.

Istog dana vratili smo se čak do auta, misleći noćiti u Gmünder hütte, ali nažalost nije bilo slobodnih kreveta. Zato smo u mjestu Koschachu smještaj našli u privatnom pansionu. Jest da nas je došlo tri puta skuplje nego u planinarskom domu, ali kupaonica, tuš i topla voda su sve nadoknadili. Sutradan smo razgledali povijesni gradić Gmünd koji se nalazi na ulazu u dolinu Maltatall sa starim gradom iz 14. stoljeća. U povratku razgledali i čudesni kanjon rijeke Radovne, Vintgar pokraj Bleda. Njegovu privlačnost i ljepotu podijelili smo s brojnim izletnicima.