Säuleck (3087m) ( ili kroz granitni »pakao» do vrha)
Već po tradiciji kad se vratimo s ljetovanja slijedi uspon na jedan tritisućnjak. Poslije Gross Venedigera, Gross Hafnera, Petzeka, Kitzsteinhorna došao je red i na Säuleck. Vrh koji se nalazi u nacionalnom parku Visoke ture dogovorili smo još proljetos. Razloga za to imali smo dosta. Uvijek su nam drage planine od granita jer odlično drže gojzerice. Raspitali smo se kakav je to vrh (umjereno težak bez nekih jače eksponiranih mjesta), relativno pristupačan, u blizini je planinarski dom, Arthur von Schmidt, dakle, svi preduvjeti za lijepu planinarsku turu za grupu planinara su tu.
I tako krenusmo nas 7 uz odličnu prognozu vremena. Naš je prijatelj koji ima dosta iskustva u visokim planinama malo promijenio plan na licu mjesta i na uspon umjesto sa zapadne strane, dakle od već spomenutog planinarskog doma, odredio da idemo s istočne strane od doma Giessener hütte. Jest da ćemo sada do vrha i natrag trebati 4 sata više hoda, ali ipak smo mi sposobni i to ishodati,
Od našeg Zagreba do parkinga ispod brane…………. Na oko 1600m ima oko 300 km. Od parkinga slijedi markirani put i šumska cesta do Giessener hütte (2215m) oko sat i pol lakšeg uspona. To vrijeme može trajati i duže ukoliko se kao i mi «uvalite» u grmove brusnica koje upravo dozrijevaju. Ma tko bi im odolio. Oko 12 sati uz sve ljepše i dalje razglede i eto nas na ugodnom i prilično velikom domu s točno 100 ležaja. Nije ni čudno da je takav, jer je dom jedna od glavnih ishodišnih točaka za uspon na Hochalmspitze, 3360m visoki vrh s istoimenim ledenjakom. Domar nam je dao informaciju da nam do vrha Säulecka treba oko 7-8 sati, pa smo se odlučili taj dan popeti se samo na «kućni» vrh doma, Winterleitnkopf (2518m). Iako do njega treba samo oko 1 sat, staza je prilično strma pa smo se i bez stvari malo oznojili. Čak smo i malo «sailali» što nam je bilo dodatno iskustvo i neka vrst aklimatizacije za ono što nas čeka sutra. I taj vrh je vrlo razgledan pa smo dobili bolji «uvid» na širu okolici tog dijela Ankogel gruppe.
Sada malo o ponudi u domu i o cijenama za one koji se namjeravaju uputiti u ove planine. Noćenje je 6€ s planinarskom iskaznicom što je vrlo prihvatljivo. Pivo je 2,90€ (dakle oko 21 kn) što i nije malo ako se zna da je opskrba doma moguća cestovnim vozilom. Takve cijene i još više imaju za cilj spriječiti da se ne popije previše, a to u planini nikad nije dobro, ali i da se što većem broju ljudi omogući popiti jedno piće i nadoknaditi izgubljenu tekućinu. I to je u redu. Jela su od 3-7 € što je također prihvatljivo i u razini cijena u npr. slovenskim alpama.
Sutradan nakon ranijeg ustajanja pred nama je bio cijeli, dugi, ljetni dan. Staza odmah pokraj doma prelazi preko nekoliko metara širokih rječica koje se strmo spuštaju otapanjem ledenjaka. Prijelaz preko njih omogućava veće kamenje razmaknuto taman za svaki korak. Nismo ni slutili što nas na tom mjestu čeka u povratku. Blago se uspinjući po livadama za oko sat vremena zaobišli smo golemi amfiteatar koji čine brojni okolni vrhovi, odnosno njihove jugoistočne padine. A onda je počelo. Staza okreće na zapad, počinje beskrajno»polje» nabacanih granitnih blokova različite veličine i težine. Staze tu i nema . Poneka markacija pokazuje generalni smjer kretanja, ali sve je prepušteno pravilu : snađi se. Sad gore, pa dolje, pa otpenjavanje, pa skok. A često taj skok završava ljuljanjem po nestabilnoj glonđi. Pa ti onda hvataj ravnotežu. I to je trajalo 2 sata , a izgledalo je tako blizu. Mjesečev pejzaž koji niti jedna fotografija ne može dočarati. Nakon jedne pedesetak metara sajle iznad ponora stigosmo na škrbinu, prijevoj Malnitzer scharte na 2673 m. Tu smo se «zbrojili», malo odmorili koljena koja su na tako teškom terenu najviše trpjela i samo se nas troje odlučilo za nastavak uspona na Säuleck. Staza u nastavku nije bila ništa lakša, a dodatan napor predstavljalo je prvo spuštanje oko 100 metara visinskih do polu smrznutog i sivog omanjeg jezerca, zapravo ostatka snijega i leda. Tek potom počinje završni dvosatni uspon na sam vrh. Iako je on vidljiv još sa škrbine sporo su ljudi, one točkice na vrhu postajale krupnije. Nikad doći. To nam se samo činilo, jer ipak svakim metrom cilj je bliži. Granica od 3000 metara je kod malog prijevoja s kojeg se pruža vidik na zapadnu stranu Hochalmspitze. I tu je snijega i leda, ali mi se čini da ga je prije ne tako mnogo godina bilo puno više. To su mi potvrdili i neki Austrijanci u razgovoru na vrhu.
Konačno na vrhu. Sve je ispod nas. Duboke doline koje su napravile bujice prilikom otapanja snjegova tijekom tisuća godina, bezbrojni vrhovi, jezero Diessenersee pokraj već spomenutog doma Arhtur von Schmidt i još beskrajno puno toga može se vidjeti s ovog zaista lijepog i visokog vrha visine 3087m. Naravno, tu je i obvezni križ, kao i na većini austrijskih vrhova. I začudo, žig i to dva žiga. Da čovjek ne povjeruje. Ugodna razmjena mišljenja s nekoliko planinara i okrjepa trajali su čitav sat. Skoro smo zaboravili da nas sve to isto čeka na povratku. A iza nas je već 6 sati hoda. Oprezno smo se spuštali, a ponekad bili zabljesnuti odsjajem kamenih gromada srebrnog škriljevaca. Djelovali su kao da je netko pobacao drago kamenje oko nas. Nekoliko malih grumena ponijeli smo za uspomenu. Povratak je zbog teško prohodnog terena trajao skoro isto toliko kao i uspon. A desetak minuta prije doma čekalo nas je iznenađenje. Tijekom dana koji je bio vrlo topao, snijeg i led s ledenjaka se dodatno topio pa je količina vode što se obrušavala niz padinu bila znatno veća, pa je i prelazak bio nemoguć. Trebalo nam je pola sata da na pogodna mjesta nabacamo veće kamenje i na taj način prebrodimo vodenu prepreku. Po onoj staroj «ništa nas ne smije iznenaditi», uspjeli smo u svom naumu. Kratak odmor u domu i odličan gulaš pomogli su nam i dali još malo snage da se « otkotrljamo» do našeg auta i iza ponoći ugledamo svijetla našeg grada. Umorni i zadovoljni.
Zagreb, 03.09.2007.
Autor teksta: Damir Bajs