95. – Dobra godina

Te je godine koordinacija Ininih društava organizirala zajednički pohod na Grossglockner. Takva se prilika nije smjela propustiti, pogotovo u tim ratnim godinama. Dogovorene su dvije grupe. Grupa A za vrh i grupa B koja će odraditi nešto lakše u okolici, jer najviši vrh Austrije nije, naravno, šetnja na Sljeme. Smještaj je planiran u Glocknerhausu, planinarskom domu na cesti od Heiligenbluta prema Glockneru. Ja sam sudjelovao kao pridruženi član s osobnim autom, jer mi se učinila dobra prilika da s Grossglocknera produžim dalje prema zapadu. Kao i uvijek do tada nitko nije pokazao volje da mi se prikljuci na takvim ozbiljnijim pothvatima, tako da sam bio prisiljen cijelu pricu odraditi sam. Ima to i svojih prednosti, jer nitko o nikome ne ovisi i ne vodi racuna. Onako ti je kako se organiziraš i možeš se žaliti samo sebi. Grupa A se je sastojala od 14 sudionika podijeljenih u tri naveza, a ja sam po običaju penjao solo. Krenuli smo istocnim pristupom – od kraja ceste s najvećom europskom brdskom garažom, zatim još pola sata do Hofmannshütte usput praćeni znatiželjnim pogledima svizaca (medu nijma je bio i djed svih svizaca koji običava dostojanstveno oslonjen na vašu ruku, stojeći na zadnjim nogama polako žvakati ponuđenu hranu). Spustili smo se na Pasterze ledenjak i na drugoj obali krenuli po suhom do frühstückplatza (čit. frištikplaca – mjesta za doručak koje postoji na svim ozbiljnijim alpskim turama) koje je uvijek pogodno mjesto za odmor nakon početnih dva sata ugrijavanja i prilika da se nešto ubaci u kljun. Grupa B je produžila od Hoffmannshütte polako dalje prema Oberwalderhütte da osjete pravi ledenjački alpski ugođaj i ambijent. Medusobno smo se promatrali dalekozorima, jer je vrijeme bilo uglavnom bistro i sunčano. S frühstückplatza smo polako krenuli na led. Stavili smo dereze, povadili cepine i uglavnom se navezali. Slijedilo je nekoliko sati polaganog uspona do kuće na Adlersruhe. Tu smo prenoćili da bismo bili ujutro čim ranije na usponu za vrh. Imali smo sreću jer je svanulo divno sunčano jutro bez oblačka. Bili smo na Leitlu – snježnoj rampi koja vodi na rame vrha već oko 6 sati. Važno je biti čim prije gore, jer po ovako lijepom vremenu, a pogotovo kad je vikend u pitanju, procesije planinara su beskrajne. Naime na detalju iznad škrbine između Kleina i Grossa gdje nisu moguća mimoilaženja događaju se zagušenja koja se ne daju satima razriješiti. Na škrbini sam se sjetio događaja od prije sedam godina kad sam prvi put bio na Grossglockneru. Šogor i ja smo negdje početkom srpnja u naglom pogoršanju vremena penjali kroz maglu i oblake, te kroz snježnu mećavu i brda svježeg snijega. Bili smo u navezu, a šogor se kao znatno lakši i manji od mene spustio s Kleina u škrbinu gdje je virio dio žice od tada još postojeceg fiksnog osiguranja i tamo nas osigurao. Slutio sam da moj prvi korak dolje s Kleina po toj masi svježeg snijega neće dobro završiti. Tako je i bilo. S prvim korakom cijeli obronak zajedno samnom krenuo je dolje. Uzaludno je bilo kočenje cepinom sve dok nisam zgulio pod sobom svježi snijeg do starog leda. Ustao sam i osvrnuo se. Korak iza mene nije bilo ničega sve do ledenjaka Ködnitzkees 500 metara niže. Bio sam navezan, pa da se i nisam sam zaustavio ništa se ne bi dogodilo, ali neugodan osjećaj je ostao. Ipak smo vrh uspješno ispenjali bez daljnjih problema. Kako ovaj put nisam bio u navezu, prvi sam došao do vrha i dočekao ostale s razvijenim hrvatskim stijegom i limenkom Karlovačkog. Poslije naslikavanja čak smo stigli dolje prije nego što je počela glavna gužva. Spustili smo se rjeđe korištenim jugoistočnim smjerom na Salmhütte. Tu je samo jedno teže mjesto – stjenoviti zaleđeni skok opremljen lancem. Grupa B nas je tu docekala, te smo se laganom šetnjom vratili na Glocknerhaus na proslavu uspješnog uspona. Tada nam je Srecko Puntaric – Felix (inace clanPD Naftaplina) podijelio priznanja za uspon. Ja sam dobio naslov «naveznik avanturist» popraćen karikaturom na kojoj vučem uže s omčama oko vrata ostalih sudionika. Drugo jutro smo se rastali. Bus je otišao na razgled na Edelweißspitze, a ja sam krenuo u smjeru Dolomita. Slijedeći uspon planirao sam na Marmoladu. Tamo sam želio ispenjati jednu lijepu kružnu turu. Zamišljeno sam i ostvario (opis u Reportažama i clancima – Velikani Dolomita), te nastavio put na zapad. Slijedeća planina je bila najistocniji alpski cetiritisucnjak – Piz Bernina, 4049m. Put me je vodio kroz dolinu Valtelina, gdje sam od grada Sondrio krenuo na sjever do sela Franscia (cit. Franša) i privatnom cestom (vozite na vlastitu odgovornost – piše na znaku na pocetku ceste, kao da i ne živimo na vlastitu odgovornost! ) do prvog u nizu od četiri doma u smjeru Piz Bernine, rif. Fratelli Zoia na 2021m. Nalazi se na slikovitom mjestu iznad brane i umjetnog jezera okružen crnogoricom. Nažalost dom je bio prekrcan, te sam prespavao u autu kao i dosta puta prije. Ujutro 4. kolovoza u 7h do mog auta stao je neki njemački auto, otvorili suvrata i glasno pustili vijesti na radiju. Ne znam dobro njemacki, ali sam razabrao: „Totales Krieg in Kroatien…“ – totalni rat u Hrvatskoj!!! Ukočio sam se. Doma rat! Što da radim? Da se odmah vratim? Malo sam se smirio i razmislio. Ako su počeli rat bez mene znači da me ne trebaju (bio sam se početkom rata javio kao dragovoljac u Kiriginovu planinsku satniju Velebit, ali nikakav poziv nisam dobio ), a razvoj situacije ću saznati putem. Spremio sam se, prešao branu i krenuo gore, iako sav na iglama. Za dva sata sam stigao do drugog doma, rif. Carate Brianza na 2662m. Malo sam predahnuo, te produžio do slijedeceg, rif. Marinelli Bombardieri na 2813m. Taman je bilo vrijeme za rucak i juhicu. Na moje cudo kuhinja je upravo imala pauzu, pa sam morao popiti pivce i opet put pod noge prema cetvrtom i zadnjem domu rif. Marco e Rosa na 3600m. Do njega je trebalo prijeći gornji Scerscen (cit. Šeršen) ledenjak do stjenovitog rebra na kojem je dom. Tu sam obišao pukotinu u koju bi stala peterokatnica i dohvatio se neprekinutog lanca koji je vodeći skoro okomito kroz stijenu završio tako reci na kvaki doma. Kasnije sam saznao da je sada uspon pomaknut južnije na nešto lakše mjesto. Unatoč gužvi (što me je začudilo jer sam putem sreo svega dvoje troje ljudi) dobio sam mjesto za spavanje, ali sam bio ljut kako nikog ne zanimaju vijesti i nitko ništa ne zna o Hrvatskoj. Tako se je neizvjesnost nastavila. Ranom zorom svanuo je prekrasan dan i planinari su si zišli malo van. Stavio sam dereze, zgrabio cepin i krenuo gore. Trebalo je prepenjati skoktežine II – III i dohvatiti se grebena. Tu su se izmjenjivali stjenoviti i snježni odsjeci vrlo eksponiranog kao nož oštrog grebena sve do vrha i na njemusvima preporučujem navezivanje. Gore sam se slikao sa zastavom i limenkom Karlovackog (u nadi da ce pivovara sponzorirati neki buduci pothvat, što se izjalovilo, jer su na moju zamolbu odgovorili da njih zanima sponzoriranje nogometa, rukometa i košarke, a za drugo im se fućka) i stuštio se natrag dolje.Vjerovali ili ne taj dan sam protutnjao još i pola Švicarske i dokopao se Vispa gdje je na njegovom južnom izlazu (u smjeru Zermatta) tada bio jedan ugodan kamp kojeg je za vlasnika Švicarca već više od 20 godina vodio jedan stariji gospodin, bosanski Hrvat g. Ivan Ćubel. Kako smo se otprije poznavali pozvao me je da kod njega pogledamo navečer preko satelita hrvatski dnevnik. Smjestili smo se on, njegova gospoda i ja pred televizorom, otvorili bocu vina i natočili čaše puni iščekivanja. Kad smo ugledali predsjednika kako na kninskoj tvrdavi ljubi golemi hrvatski stijeg urlanju i veselju nije bilo kraja. Nemam pojma kako me nije trefio infarkt. Bilo kako bilo trebalo je pričekati da prođe par kišnih dana i krenuti put Matterhorna. Za vježbu smo Đuza i ja par tjedana prije ispenjali Slovenku (po običaju nenavezani) u Sjevernoj triglavskoj, pa sam se nadao da mi Matterhorn neće zadati prevelike probleme. Ostavio sam auto u Täschu, ukrcao se na vlak za Zermatt, odande žicom do Schwarzseea na 2600m, te laganim dvosatnim usponom do sadašnje kuće Matterhornhütte na 3260m na Hörnli grebenu koja je uporište za uspon tim smjerom. Kako je tri dana prije uspona bilo loše vrijeme, samo na dan uspona lijepo, pa opet nekoliko dana loše prognoze, u kući i pokrajnjem Belvedere hotelu vladala je neviđena gužva. Svi koji su mislili penjati taj tjedan, a bio jevrhunac sezone – početak kolovoza, koncentrirali su se u tom danu. Kad je u tri ujutro nastala gungula nisi se mogao okrenuti, tako da sam odlucio odspavatijoš jedan sat, te sam među zadnjima krenuo gore. Zmija svjetiljaka protezala se fascinantno visoko gore pod vrh. A kad je svanula zora pojavio se prizor kojeg nikad neću zaboraviti. Matterhorn je izgledao kao jarko narandžasta planina užarenog ugljena. Za oko tri sata – oko 8 ujutro pod Untere Mosley platte, jednog težeg mjesta, uspio sam prestići skoro polovicu penjača. No tada je zapelo. Tu su se navezi i sa po pet penjača (bila je masa Japanaca koji su stijenu grebli plastičnim gojzericama) ukopčavali, iskopčavali, petljali užetima, penjali jedan preko drugog tako da je sve bilo grdo za gledati, a morao sam čekati da se maknu jer na tom mjestu nema mogućnosti obilaženja. Stajao samu pukotini takoreci na palcu jedne noge skoro tričetvrt sata na pedesetakmetara od Solvay bivka na 4003m. Na njemu sam malo predahnuo i pogledao gore. Kompletan brid preostalih 470 metara do vrha bio je prekrcan penjačima koji su se jedva pomicali. Bilo je očito da se (premda je bilo tek 9 sati) taj dan fizički ne mogu probiti do vrha i otpenjati natrag. Borba je bila bespoštedna. Neviđeno naguravanje, laktarenje, apsajlanje jedan drugom na glavu, beskrupulozno ponašanje je jednostavno zakon ako se u takvim okolnostima hoceš popeti na vrh i vratiti se dolje. Nakon duga premišljanja, teška srca, procijenio sam da to nema smisla i krenuo apsajlati dolje. Ipak, dan danas nisam sasvim siguran nisam li pogriješio. U još dvije prilike sam došao do doma i oba puta nije bilo uvjeta za daljnji uspon. Jednostavan je zaključak je da me planina neće. I tako u mojoj riznici uspona još uvijek nedostaje ta najčuvenija planina uEuropi. Ipak, kad sagledam što sam te godine uspio popeti i doživjeti moram priznati – 95. je bila dobra godina.

Tomislav Zoričić – Tom

https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/GROSSGLOCKNERAUSTRIJA

https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/PIZBERNINAITALIJA

https://picasaweb.google.com/117464596045330090310/MATTERHORNSOLVAYSVICARSKA