Srednji Velebit – Šatorina
Evo kakve sve misli dolaze osobama koje se u nedjeljno jutro bude u isto vrijeme kao i Milena iz evergrina Novih fosila. Slijedeće stihove preporučam u ritmu Milene:
Rano jutro, pola šest,
svi u kvartu spavaju.
a ja budan!
Da me sada oni vide
bio bih im sigurno
jako čudan!
Sat kaže da je točno 05:23 sata te se može reći da je u tom trenutku počeo moj drugi izlet na Velebit. Sve što mi treba spremio sam još jučer, ubacujem u ruksak hranu i piće. Obzirom da me čeka poduža vožnja jakna je smotana,a gojzerice su u vrećici. Na dogovoreno mjesto iza Lisinskog pristigla je mini ekipa: Dado, Mile, Dalija, Ksenija i autor ovih redaka. Suzuki nas je sve primio skupa sa ruksacima te krećemo. Autocestom se vozi bez problema jer gužvi nema. Kratak predah na odmorištu Brinje te silazak na izlazu Otočac. Informacije radi cestarina Zagreb-Otočac iznosi cca 70.00 KN. Mile kao domaći navodi daljnju vožnju i mi se kotrljamo lokalnim cestama, već se vozimo skoro dva sata. Na opće oduševljenje i iznenađenje 100-tinjak metara ispred ulaska u selo Krasno, dakle nadomak ljudi i naselja uz cestu se stvorila živa živcata divlja svinja. Srećom po Suzuki bila je izvan ceste, ali je najavila da mi krećemo u divljinu te da ovdje vladaju neka druga pravila za razliku od „divljine“ Jaruna i Bundeka. I dalje smo u „zoo tonu“ te smo zahvaljujući veterinarki Daliji saznali da je ispravan naziv za kućnog ljubimca zamorčić,a da se iza naziva zamorac krije vrsta majmuna!
Prolazimo Krasno te se vozimo zavojitom asfaltiranom cestom na kojoj smo sreli samo jedno vozilo. I to sa austrijskim registracijama. Cesta je prepuna skretanja uz dosta odvojaka na kojima se uglavnom nalaze rampe, a Mile je za svaki odvojak imao spremnu priču i informaciju. No metar zavoja na cesti izazvao je pobunu jednog želuca pa smo stali i pregrupirali se jer navodno na suvozačevom mjestu Vam ne može biti muka. Konačno, nakon skoro tri sata vožnje stižemo na početnu točku izleta, Štirovaču.
Štirovača – Šumovita udolina Srednjeg Velebita duga oko 8 km na nadmorskoj visini nešto iznad 1100 m. Također i najzapadniji dolac sa izvorom. Osim izvora i vode, Štirovaču ipak određuje šuma i prekrasne smreke kojima pogoduju ovakve vlažne i mrazne doline. Danas je čitava livada kao i šume koje je okružuju (osim s istoka) u granicama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.
Lagano je prohladno, rastežemo se nakon vožnje, konzumiramo vodu sa izvora te krećemo po cesti. Uz cestu je mjesto s klupama i postoljem za roštilj. Na temelju ovog iskustva predlažem budućim planinarima koji na raspolaganju imaju auto-prijevoz da nakon stanke kod izvora nastave cestom br. 5126 u smjeru istoka a neposredno prije Jovanovića Padeža dolazi se do smjerokaza prema kojem se treba skrenuti desno na makadamsku cestu. Tu počinju i markacije.
Naša ekipa je ovaj dio puta odhodala, a svim budućim planinarima preporučam vožnju do silaska na makadamsku cestu koja je ove nedjelje bila izrovana vozilima Hrvatskih Šuma ili kamionom koji utovara balvane. Mi smo lagano odhodali ovaj dio, prešli preko nekoliko mostića, a s lijeve strane ceste bila je jedna velika duboka rupetina puna vode te je ostalo pitanje kako je nastala.
„Makadamsko“ pješačenje trajalo je oko 20-tak minuta. Sve do ovdje kao slijepa osoba hodao sam držeći se za nadlakticu videće pratnje te je za mene to bila čista šetnja u prirodi. No od tuda pa dalje nastavljam isključivo držeći se za štap čiji je vrho kod videće pratnje-kod mene je drška.
Ovdje smo skrenuli desno na lijepo uređenu planinarsku stazu, koja ulazi u gustu šumu, lagano se uspinje preko područja zvanog „Potoci“. Radi se zapravo o hrpi malih potočića koji najvjerojatnije ljeti nema, a sad ih je bilo nekoliko koje smo bez većih teškoća pregazili. Staza je na dosta mjesta nalikovala na hipodrom tj. stabla popreko na stazi. Staza nas je dovela do makadamske ceste po kojoj smo stigli na Dokozina Plan (veliki travnati proplanak koji je po rubovima obrastao crnogoričnom šumom (1259 m) ). Do ovdje se može prići i osobnim vozilom.
Ovdje su nas okrznuli mladić i djevojka iz Češke na biciklima koji su nastavili „dolje“,a mi smo tu zastali. Obavljeno je previjanje žuljeva na nogama, srećom ženskim, iz ruksaka smo se okrijepili za predstojeći uspon na vrh koji se s ove pozicije jasno vidio te opravdao svoj naziv.
Na putokazu za uspon na Šatorinu piše da hodnja traje jedan i pol sat, našoj ekipi je trebalo više. Na istom pokazivaču smjera je i Ograđenica ( za nju piše 50 minuta). Na našu sreću mi smo imali Milu koji je upoznat sa činjenicom da oba putokaza pokazuju isti smjer. Na sljedećem križanju planinarskih puteva za Šatorinu se skreće lijevo. Staza je dobro markirana, uređena i održavana, spiralno se vrti okolo naokolo te se mic po mic uspinjemo prema vrhu. Na temelju svog iskustva mogu reći da je ova staza prihvatljiva za slijepe planinare jer nema strmih dijelova, uspon je postepen,a staza je održavana.
Zanimljivost je i to da je ova staza građena tj. duž staze ima dosta podzidanih dijelova te „kamenih rubnjaka“ koji sprečavaju odronjavanje. Pitanje koje je ostalo u zraku tko je to radio ostalo mi je bez odgovora i nakon Googlanja ove teme pa ako netko zna odgovor na to neka mi javi.
Teren postaje u potpunosti kamenit, Mile i Dado se izmjenjuju kao moja videća pratnja. Nedaleko od vrha mimoilazimo se s 20-tak planinara i planinarki iz Velike Gorice. Šteta što se niste javili jer nam je baš falilo 5 ljudi da napunimo autobus rekoše nam oni. Nastavljamo dalje, a zanimljivost ovog dijela koji je da podsjetim vrlo blizu vrha je to da smo na tri mjesta prošli medvjeđi izmet. Pomisao da planinarite po stazi po kojoj slobodno i u svom prirodnom okolišu šeta medvjed Brundo tjera krv brže kroz žile. I tako korak po korak, preko pojasa klekovine i strme livade,te travnjaka ispod samog vrha stigosmo na cilj na kojem nas je dočekao geodetski stup i vrlo jak vjetar. Fotografiranje i žigiranje je brzo obavljeno te smo se spustili u zavjetrinu na prigodni domjenak „ala planinarski ruksak“!
Šatorina – vrh 1622 m
Vrh Šatorina je, zajedno s jednako visokim Zečjakom, najviši vrh srednjeg Velebita. Ima prepoznatljiv izgled koji privlači pogled iz daljine. Sastoji se od dvije travnate glavice, među kojima je maleni dolac. Prema putopisu Dragutina Hirca, vrh je dobio ime po drvenom šatoru koji su ovdje podigli geodeti radi mjerenja, ali je ipak vjerojatnije da je ime nastalo zbog oblika brda, nalik šatoru.
S vrha se pruža vidik na more i Velebit, osobito na Veliki Kozjak i Bačić kuk.
Uslijedio je povratak koji je protekao vrlo brzo i bez većeg zaustavljanja istom trasom po kojoj smo se i uspeli na vrh. Koristim priliku da svima koji se odluče na ovu trasu savjetujem da auto ostave na početku šumske makadamske ceste. Nas je za potpuni završetak izleta dočekalo cestarenje, ali i to smo odradili. Dok smo se ukrcavali u Suzukija došao je do izvora auto sa nekoliko ogromnih kanistera po vodu, a mi smo se uputili put Zagreba. Narančasta lampica za gorivo upozorila nas je da ako ne želimo cestariti pješice do Zagreba te da moramo naći benzinsku pumpu. Srećom domaći gps Mile sjetio se benzinske na kojoj smo popili zasluženo piće. Uslijedila je vožnja do Zagreba u koji smo se živi i sretni vratili na polazno mjesto ispred Lisinskog.
Autor izviještaja:
Željko „Gojzek“ Brdal
Gdje smo bili i koliko smo hodali pogledajte na dolje istaknuti link.
