Četvrti izlet OPŠ – Dragojlin pohod – iz dva ugla

Dragojlin pohod 19.4.2015.

Prve zrake jutarnjeg sunca na našem uobičajenom polazištu kod Lisinskog najavile su predivan topao dan, baš kakav nam je i trebao za ovu avanturu u kojoj smo se uputili na najpopularnije alpinističko penjalište u blizini Zagreba – stijenu koja vodi na vrh Oštrca. Na izletu su nam se pridružili Slavko i neki od prošlogodišnjih školaraca, koji su s nama podijelili svoja iskustva iz planinarenja. Nakon izlaska iz autobusa, Mladen i Slavko su nam pokazali kako vezati lađarac i polulađarac. U međuvremenu su stigla još 2 autobusa s članovima HPD Željezničar, pa smo iskoristili priliku da napravimo zajedničku sliku nakon koje smo krenuli različitim putovima do iste destinacije. Prva postaja nam je bio Rudnik sveta Barbara u Rudama, gdje je u razdoblju 2007.-2012. godine obnovljeno 350 metara rovova uz pomoć EU fondova. Nakon izlaska iz rudnika nastavili smo naš put prolaskom kroz rudarsko-botaničku poučnu stazu koja završava u Botaničkom vrtu Suban. Slavko nam je preporučio nekoliko recepata kako pripremiti sremuš (divlji luk) i objasnio kako prepoznati razliku između sremuša i otrovnog mrazovca. Naš put nastavili smo do Doma pod Okićem, gdje smo napravili kratku pauzu nakon koje smo krenuli na ono što smo jedva čekali – Dragojlinu stazu, put kojim se ilirika Dragojla Jarnević 1843. godine popela na stari grad Okić potpuno bosa, bez penjačkih pomagala i bez potpore u obliku sajle. Njen uspon se smatra prvim alpinističkim usponom u Hrvatskoj. Članovi društva su osigurali početak staze užetom kako bi nam svima bilo lakše doći do glavnog dijela staze koji je osiguran čeličnom sajlom. Kad smo prišli bliže stijenama nije nam bilo svejedno, pogotovo onima od nas koji se prije nisu penjali po takvom terenu. Nakon prvotnih premišljanja o tome možemo li mi to, većina nas se odlučila probati, pogotovo nakon što nam je naš vodič Željko prenio svoje doživljaje uspona po stijenama i objasnio kako prilikom penjanja po stijenama do izražaja dolazi balans uma i tijela. Nakon što me prošao strah, odjednom sam shvatila da su granice samo u mojoj glavi. U trenucima uspona, um je toliko fokusiran da se zaboravi na sve druge misli, a kad se popneš na vrh osjećaš se kao da si se “resetirao”. Vjerujem da se i Dragojla davne 1843. osjećala isto. S vrha Okića se pruža predivan pogled na okolicu. Stari grad Okić jedan je od najstarijih utvrđenih gradova Hrvatske, koji je štitio sjeverozapadnu Hrvatsku od tartarskih i turskih napada. Iako se sa sigurnošću ne može utvrditi od kad datira, Stari grad Okić se u spisima prvi put spominje 1193. godine, no prema nekim izvorima navodi se da bi mogao datirati iz vremena kad su Hrvati nastanili to područje. Nakon razgledavanja Okića, spustili smo se do Doma, gdje smo se pridružili ostatku vesele planinarske družine kako bi se odmorili, a neki od nas i pripremili za slijedeći uspon preko staze Žohar, koja je dobila ime prema vrsnom alpinistu Dragi Belačiću – Žoharu, koji bio član HPD Željezničar. Iako je Žohar kraća staza, puno je strmija i izazovnija. Najhrabrijima od najhrabrijih čak ni uspon preko Žohara nije bio dovoljan, pa su se odlučili istim putem i spustiti (da li je potrebno napomenuti da je spuštanje puno zahtjevnije nego penjanje?). No bilo je lijepo vidjeti nasmiješena lica nakon spuštanja, unatoč crvenim i nažuljanim dlanovima. Uspon na Okić bio je jedno izuzetno iskustvo i dobra praksa za buduće visokogorske izlete. Oko 5 sati krenuli smo natrag u Zagreb preko Kleka. Puni dojmova vozili smo se idiličnim cestama kroz Samoborske brege. Vjerujem da je svatko od nas danas pomislio na to kako je fascinantna osoba bila Dragojla, žena ispred svog vremena, koja se usudila penjati strmim Okićkim stijenama bez sajle i potpuno bosa davne 1843. godine.

Školarka: Nikolina Horvat

Dragojlin pohod, 19.04.2015.

Nakon zimskog Snježnika desetkovana grupa od svega 36 školaraca kojima se pridružilo i nekolicinu iskusnijih planinara provela je prekrasni proljetni dan u Samoborskom gorju. Naš cilj bio je stari grad Okić koji je  172 godine prije nas (točnije 11. Rujna 1843.), ispenjala poznata književnica i pjesnikinja Dragojla Jarnević. Ostala je zapamćena kao prva osoba koja se na njega popela s njegove južne nepristupačne strane, bez prikladne opreme i puno prije nego je put osiguran i označen. Svoj je podvig naravno zapisala, čime je posadila sjeme organiziranog hrvatskog planinarstva koje će započeti koje desetljeće kasnije.

O svojem je podvigu napisala:

…Sinoć se kasno u noći vrati ispod Okića, gdje je obično svake godine na tak zvanu Kljukovsku nedjelju proštenje kod ondašnje Majke Božje, a dan iza toga pak veliki sajam. Množina svijeta bijaše ondje sabrana, i ja se ne mogoh nagledati dosta kojekakvih raznolikosti na onom prostoru. 10. uveče dospjeh kod moga odlaska u jednu krčmu na noćni stan, gdje veoma dobro probavih veći dio noći među prostim ladanjskim pukom, koji se bijaše ondje sabrao i rasporedio po sjenicima i sušama na sijenu. Vesela, kao što bijah raspoložena, mnogo sam se bavila sa snahama i seljacima, s njima igrala, skakala i pjevala; od svih se pustila grliti, obujimati, cjelivati i dati se od njih nazivati: “0 draga naša gospa, kak su oni šaljivi i dobri, kak se oni lijepo s nami igraju, i kak nisu čisto ništa gizdavi!” Nikada ni jednog od njih nisam vidjela, i odmah sam u prvom času zarobila srca sviju. Oni su znali da imaju među sobom nešto od tako nazvanih razboritijih glava, i njima se dalo na milo, da se varošani ne ustežu s njima u tako prosti krug stupiti. Srdačno, ali ipak ne udarajući preko međa shodnosti, zabavljahu se mladići sa mnom, i morah k ustima prinesti mnogi peharčić,da bi s njima pila zdravicu…”

Nu sada nadjosmo opet zaprijku! Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibeljom skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, verh dospjeti, čini me svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zadevenu, pustih s kao mačka gori plaziti; sada deržeći se za onua bujeće korenje, sada za sverših od dubovah i opet za klisure. Moj drug (Dragojlin suputnik ili vodić), videći me ovako plaziti, udivljeno stane i reče:

“Gospodično! Tako mi boga i moga poštenja! Ja vam se moram diviti. Ja sam bio soldat i mnogi sam već vratolomni put činio nu na ovakvom ne bijah još nikada i sada me ne bi nitko ovuda spravio da ni vas, ali od vas se ipak sramotiti nedam, i ako vi stermoglavite, oću i ja radosno poginuti, osvjedočujući se koliko serca i odlučnost u vas imade. Te med jezero se neće jedna djevojka niti žena naći koja bi ovuda ovako pogibeljno plazila, ma koliko će se i muževah naći koji nebi podnipošto ovuda svoje glave na igru metali.”
“Nu, (piše dalje Dragojla Jarnević) meni se ta šala svidjaše i srietno doplazismo i dovukosmo se na verh. Ali za muku plazenja bijah dostačno kroz… izgled u okolicu i daleko prieko Zagorja do štajerskih briegovah, prieko Karlovca, Zagreba doli u Slavoniju, naplatjena…”

Okupili smo se već standardno iza Lisinskog u blizini prostorija društva, te krenuli na vrijeme u 7:45. Uz par usputnih zaustavljanja da pokupimo i ostale polaznike škole, vozimo se prema Samoboru i nastavljamo prema Rudama koje su polazišna točka našeg izleta. Danas nas umjesto Irene i Petra, koji nažalost imaju drugih obveza, uz Mladena prati i legenda Slavko Patačko. Po dolasku u Rude, dok čekamo da nam se pridruži treći vodič Željko Novak, učimo dva nova čvora: lađarac i polulađarac. Nakon obavezne grupne fotke, krećemo oko 9 sati iz Ruda blagom uzbrdicom uz prekrasan pogled na Oštrc, sve do ulaska u rudnik Sv. Barbare. Tu se dijelimo u tri skupine, obzirom da je kapacitet rudnika svega petnaestak posjetitelja po grupi. Dok čekamo svoj red, ponovo uvježbavamo novonaučene čvorove.

Rudnik je  obnovljen samo u duljini od svojih 350 metara, te na mjestima vrlo uzak. Vodič nam govori o povijesti rudnika koji se eksploatirao tijekom 19. Stoljeća, otkad je stajao zapušten sve do prije nekoliko godina kad je uz pomoć EU fondova uređen i otvoren za posjetitelje.

Po izlasku iz rudnika krećemo uzbrdo kroz kraće šumske predjele i živopisna sela Manja Vas, Kotari i Poljanica Okićka, te oko podne izbijamo na livadu podno Okića. Sa livade s pruža veličanstven pogled na samo brdo i ruševine staroga grada pa ne propuštamo priliku za još jednu grupnu fotku (ili više njih).

U rubu livade pod samim Okićem, na 411m nadmorske visine smjestio se planinarski dom Maks Plotnikov, kraj kojeg susrećemo brojno i veselo društvo iz raznih planinarskih društava koji su također došli na Dragojlin pohod. Tu su i planinarke odjevene u odjeću kakva se nosila u 19. Stoljeću, koje već nekoliko godina za redom na taj način odaju počast Dragojli Jarnević i njenom poduhvatu.

Nakon kratke okrjepe prefinim štrudlama od jabuka, te sira i špinata, oko 12:30 krećemo prema Dragojlinoj stazi. Spuštamo se šumskim putem do podnožja Okića gdje su članovi alpinističkog odsjeka napravili osiguranja s užadi kako bi onima manje iskusnima i slabijeg srca olakšali uspon do početka klinčane staze.  Tu se prvi puta na planinarskoj školi susrećemo s elementima visokogorstva – penjanjem po osiguranim klinčanim putevima sa sajlama, popularno zvanim – ferate (ili Via ferrata). Koristimo rukavica i kacige tko ima, kako bi spriječili ozljede od odronjenog kamenja. Uspon nije lagan i zbog veličine grupe protječe dosta sporo, no kako su nas lijepo naučili naši vodiči, nema požurivanja, jer sigurnost je na prvom mjestu. Osjećamo se sigurno jer smo u društvu Mladena, Višnje, Željka i Slavka – iskusnih visokogoraca koji su se kalili u Andama u siječnju ove godine. Pomažemo jedni drugima i divimo se prekrasnom pogledu na okolicu koji sa svakim korakom i sa svakim ispenjanim metrom postaje sve ljepši.

Na samom vrhu, na 499m nad morem, nalaze se ruševine staroga grada Okića. Pogled je fantastičan i uz obavezno udaranje žiga u naše obilaznice i već tradicionalno grupno fotkanje, pozorno slušamo legendu Slavka Patačka dok nam objašnjava kako napraviti prsni navez – kombinaciju čvorova koja služi za priručno osiguranje u slučaju nedostatka prave opreme. Nitko ga nije isprva zapamtio, ali morat ćemo ga još uvježbati za ispit. Spuštamo se blagim šumskim puteljkom od milja zvanim „via normale“ nazad do planinarskog doma Maks Plotnikov gdje smo ostavili naše ruksake. Nakon još jednog kraćeg odmora i okrjepe, skupina od 15-ak „hrabrih“ iz iskusno Mladenovo vodstvo odlučuje se probati i „teži“ uspon Žoharovim putem.  Staza nije za svakoga i uz navijače koji se nisu usudili uspeti, grupica jedan po jedan polako mili uz stijenu pazeći da su uvijek učvršćeni u tri točke dok pomiču samo jednu ruku ili jednu nogu. Svi smo sretno stigli na vrh i bili nagrađeni još jednim zapanjujućim pogledom na okolicu i netom prolistale šume dok nas je proljetno sunce grijalo i najavljivalo sve ljepše dane.

Tu se grupica razdvojila i dio je šumskom stazom „via normale“ krenuo prema domu dok su se ostali odlučili i spustiti po Žoharu.

Iz doma smo krenuli oko 17:15 prema mjestu Klake, do kojeg nam je trebalo 30-ak minuta hoda prvo niz prostran proplanak, a potom kroz šumu preko potoka. Oko 17:45 ukrcali smo se u autobus i umorni, ali zadovoljni krenuli put Zagreba.

Školarac: Željko Jurin

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.