Osmi OPŠ izlet: Velebit
Velebit 7. i 8.5.2016.
Kao i uvijek do sada mjesto okupljanja bilo je iza Lisinskog, vrijeme okupljanja 05:48, a polazak je bio planiran u 6:00! Školarci su dolazili u organiziranim kolonama i iz svojih automobila vadili frižidere, neke čudne zelene limenke, meso, vreće kruha… djelovali su vrlo organizirano i baš nikome nije bio problem pridržati čudne zelene limenke, meso i sl. dok logističari odluče gdje to sve spremiti. Curama kao pravim domaćicama najveći problem u tim trenucima bio je da li će ostati mjesta u frižiderima ili koji pingvin da se kolač ne otopi. I tako smo ranom zorom dana 7. svibnja krenuli na naš dvodnevni izlet na Srednji Velebit, ujedno i posljednji školski izlet. Uslijedila je vožnja busom i kratko stajanje kod Macole. Nakon pauze nastavili smo vožnju prema prijevoju Takalice s kojeg počinje naša tura. Uslijedila je hodnja kroz šumu. Iako teren u početku nije bio jako zahtjevan Mladen nam nije nabio prejak tempo. Uz prekrasne vidike popeli smo se do našeg prvog vrha, Veliki Sadikovac koji se nalazi na 1286m. Tamo su i žigomani došli na svoje i pored ulaza u špilju udarili svoj prvi žig na ovom izletu. Uslijedila je malo duža pauza gdje smo osim u hrani i čokoladi mogli uživati i u predivnom pogledu na otoke.
Nakon toga krenuli smo prema planinarskom domu u Baškim Oštarijama. Nakon 2-3 sata hoda došli smo do proplanka s kojeg je vidio niz koji smo planirali obići u nedjelju, a naziralo se i mjesto gdje se nalazi naš planinarski dom. Svi smo se poveselili, mrvicu prerano! Mladen je prvo krenuo prema dole, pa se predomislio i vratio nas na vrh brdašca kako bi vježbali orijentaciju na karti. Pero i Liliy priskočili su u pomoć i podijeljeni u timove pokušavali smo odgonetnuti gdje je ta točka na kojoj se nalazimo. Sve smo shvatili i naučili, ali bilo bi super da na ispitu preskoče ta pitanja 🙂
Nakon kreće šetnjice stigli smo do planinarskog doma 🙂 🙂 🙂 Po dolasku u dom svi smo se bacili na posao. Roštilj je bio gotov oko 20 sati tako da smo večerali uz zalazak sunca. 🙂 Uslijedilo je igranje društvenih igri: bele, trešete i čovječe ne ljuti se. Poneka duša imala je snage i zapjevati uz roštilj.
Irena je rekla da na hrkanje moramo u 23 sata, na njenu sreću nije bilo potrebe da nas tjera.
Drugi dan, većina je ustala prije vremena i oko 8 sati krenuli smo svako svojim putem. Dio s Irenom na lakši dio staze gdje su prema prepričanom uživali u druženju s konjima. Ostatak grupe slijedio je Mladena. Rekao nam je da do vrha vodi put kroz šumu i da nas onda čeka dio livade i na vrhu smo! O toj livadi ću reći samo da tamo i koza pod ručnom pase koliko je strmo! 😛 Nakon te livadice stigli smo na prvi vrh, Ljubičko brdo na 1320m. Nastavili smo dalje i ulovila nas je kiša. Tada smo se prvi puta susreli sa situacijom u kojoj moramo odlučiti da li ćemo nastaviti prema Kizi kako je planirano ili se zbog vlastite sigurnosti vraćamo u planinarski dom. Mladen, Pero i Lili uzeli su kartu u ruke, razmatrali alternativne pravce i nakon nekog vremena donijeli odluku da na Kizu idu oni koji žele, a ostatak može ići prema Baškim Oštarijama. Mladen je pri tome napomenuo da je i jedno i drugo ispravna odluka.
Dio ekipe krenuo je prema Kizi. Kiša je vrlo brzo prestala, skinuli smo kabanice i po lijepom sunčanom vremenu krenuli prema Kizi do koje smo imali sat vremena hoda.Staza je bila jako zanimljiva pa smo često stajali i divili se krajoliku. Bilo je i strmih dijelova u kojima bi sunce zasjalo kao da nas malo provocira, pa je naša Andreja došla do zaključka: „da se sunce pojavi uvijek kada nam je najteže!“ 🙂 Bez problema popeli smo se na naš zadnji vrh na 1274m. Malo je reći da nas je Kiza oduševila. Popeli smo se i na sam vrh na kojem nema puno mjesta, ali uz dobru organizaciju našeg vodiča sve je prošlo bez problema. Na prvi zvuk grmljavine, Mladen je zazviždao i znali smo da imamo minutu da se krenemo spuštati prema planinarskom domu i ostatku našeg društva.
Na povratku prema Zagrebu stali smo na pizzu u Gospiću i time svoj zadnji izlet priveli kraju. Uslijedila je vesela vožnja do Zagreba u koji smo stigli u 21 sat. Time je završila naša avantura u Općoj planinarskoj školi HPD Željezničar. U nadi da je taj kraj jedan veliki početak, veliko hvala našim vodičima Mladenu, Lili, Ireni i Peri. Vidimo se na ispitu 🙂
