OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA – KLASA 2013.
Datum: 21.04.2013.
Planinarska staza: Sveti Martin – Podgrađe – Dragojlina staza – Okić grad (499 mnv) Planinarski dom pod Okićem – Klake

„PRIČA IZ DAVNINA, DOGODILA SE NA DANAŠNJI DAN“

Za razliku od većine izričaja koje nam nudi prošlost čovječanstva i povijest, a koje smo čitali, prevodili ili zapisivali, zapis mora imati prije svega određenu uvertiru – doživljaj potaknut nenadanim životnim iskustvom.

Kao što je postojao prvi trenutak kada je netko trljao štap o štap kako bi zapalio iskru, tako je davne 1843. godine, dana kojeg se prisjećamo kao prvog alpinističkog uspona u Hrvata (bez alpinističke opreme) Dragojla Jarnević, zapisala u svom dnevniku:

„ Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibeljom skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, verh dospjeti, čini me svu pegibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zaodevenu, pustih s kao mačka gori plaziti; sada deržeći se za onua bujeće korenje, sada za sverših od dubovah i opet za klisure“.

Tko je bila Dragojla Jarnević?

Dragojla Jarnević rođena je u Karlovcu (1812-1875). Nakon školovanja u rodnom gradu radila je kao odgajateljica u plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji. Nakon povratka u Karlovac 1840. godine priključila se Ilirskom pokretu i postala jedan od njegovih najistaknutijih pristaša. Njezin povratak u domovinu ujedno je značio i okretanje pisanju na hrvatskom, a pod utjecajem Ivana Trnskog i drugih Gajevih suradnika počela je svoju bogatu literarnu djelatnost na hrvatskom jeziku potpisujući se kao „Ilirka iz Karlovca“, premda je, što je tada bilo uobičajeno za više slojeve društva bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi. Objavljivala je pripovijesti u tadašnjoj periodici, a izdala je i zbirku Domorodne povijesti 1843. godine. Autorica je romana „Dva pira“, no najvrednija njena ostavština je njen Dnevnik na više od tisuću stranica koji je 1958. godine objavio S. Dvoržak pod nazivom „Život jedne žene“. Zasluge Dragojle Jarnević očituju se i u njenim nastojanjima da osnuje privatnu djevojačku školu, svjesna potrebe za boljim obrazovanjem žena radi njihova uključivanja u društveni i kulturni život. No Dragojla „u raljama svoga vremena“ unatoč pesimizmu naglašenom u njenom Dnevniku koji proizlazi iz realnih životnih okolnosti, ima u sebi strast vizionara, revolucionara i buntovnice svoga doba koja predstavlja vezu između nade za boljim i njezine osobnosti u zbilji koja teško tolerira bilo koji oblik pretjeranosti. Čitajući Dnevnik, strast je isto tako potrebna i čitatelju kako bi oslobodio svoj duh pritiska tradicionalnih predrasuda. Kada dođete do spajanja tih dviju strasti na polju percepcije književnog djela, pobijedili ste – vrijeme. To je bila težnja Dragojle, koja je u osnovi vidjela jednostavnost i sklad života u bitnosti slobode, prihvaćanja i pripadnosti.

Prošlo je dosta vremena od Dragojlinog uspona na Okić do naše današnje 5. planinarske škole u prirodi, stazom tradicije i prošlosti, kojom je barem jednom u životu prošao svaki planinar ovog podneblja.

Polazna točka je Sv. Martin pod Okićem, naselje koje se nalazi u sastavu Grada Samobora i broji oko 66 domaćinstava. Dalje idemo kroz Podgrađe i dvorišta, voćnjake, oranice i krajolike gdje sve vrvi od zvukova i mirisa prirode u proljeće … vjetra što lahorom miluje nježne latice maslačka i narcisa, cvrkuta lastavica i kosa žutokljunca što slijeće, pjeva i pjeva toplinom proljetnog sunca, zujanje bumbara i pčela na živoj proljetnoj grani, treperava nježnost u krilima leptira pa svaki smiješak mirisne čaške baršunasto poljupcima dira …

Podno Okića još je jutro, a s njim budi se drijemež nekih tajanstvenih sila i ukorak s tim nepouzdanim i nestalnim tragom s asfalta prelazimo „bez vrata i bez kucanja“ na stazu koja je danas na svim kartama označena kao „Dragojlina staza“ po „ženi ispred svoga vremena“ koja se prva popela na Okić s južne strane po strmim i oštrim stijenama.

Okićke stijene najpopularnije su alpinističko penjalište, na kojem postoji 5 sektora: Previs, Modec, Špranja i kamin, Dadin strah i Izgubljena kruška. Do stjenovitog vrha Okić grada vodi i Žoharov put, manje zahtjevna alpinistička staza osigurana sajlama i klinovima.

Čitav okićki kraj presijecaju potoci (Molvica, Konščica, Gonjeva, Okićnica – najduži i najveći) i drugi manji potoci koji nastaju od mnogih manjih i većih izvora na Plešivici.

Naši planinski vodiči danas su: na čelu kolone Ivan Atraktivni Kobeščak, sveprisutan Slavko Visokogorski Patačko i samozatajna Ma Ya na kraju kolone.

Prirodno je da nam nove stvari i iskustva snažnije zaokupljaju pozornost, ali sadržaj i metoda učenja planinarske škole temelji se na nadopunjavanju stečenih znanja u novoj okolini u kojoj se ona primjenjuju.

S pažnjom slušamo Slavekovu lekciju o korištenju planinarskih štapova i sasvim je izvjesno da se tu radi o onom „AHA trenutku“ te da je ispravno i koordinirano hodanje sa štapovima vrlo jednostavna radnja – padanje prema naprijed i stizanje samoga sebe, pri čemu su pokreti prirodni, usklađeni i prilagođeni stupnju padanja tijela, što podrazumijeva usklađenost ruku, nogu i štapova. AHA

Već pri ulasku u šumu svi smo primijetili da je „cvjećarnica u kući cvijeća“ podijelila svoj prostor s „apotekom“ samoniklog jestivog i ljekovitog bilja, gdje je iskustvo prepoznavanja, pravilnog sakupljanja u pravo vrijeme i na pravom mjestu, osnovna pretpostavka za zdravlje i dug boravak u tom prostoru.

Tom prostoru istraživanja i otkrivanja posvetili smo punu pozornost svih čula i usredotočili se na: vidljivo, miris, opip, boju …. dok nam je Slavekova živa inspiracija dočaravala ono zbiljsko i prirodno.

Naučili smo: Srijemuš ili medvjeđi luk, preporuča se brati u proljeće, izraste većinom u dva do tri eliptična, duguljasta i šiljasta lista tamno zelene sjajne boje koji se pri dnu postupno sužavaju u dugačku peteljku. Cvjeta u periodu od 4. do 6. mjeseca mnogobrojnim sitnim bijelim cvjetićima na vrhu stabljike. Listovi imaju miris po češnjaku, osobito ako se protrlja ili zgnječi u ruci. Listovi srijemuša mogu se upotrijebiti kao dodatak salatama ili varivima, kuhati kao špinat, pa i blanširan pospremiti u zamrzivač. Pri konzumaciji treba obratiti pažnju na društvene događaje za koje se pripremate, jer je miris nažalost „prečujan“ za okolinu.
Lako ga je zamijeniti s mrazovcem koji je otrovan i lišćem posve nalik na srijemuš. Bitna razlika je u tome što mrazovac raste samo u jesen.

Obilaskom „apoteke“ naišli smo još na koprivu, bljušt (korjenasta svijetlozelena stabljika gorkastog okusa slična šparogama), drijenak, širokolisnu veprovinu, šumarice, jaglace, ljubičice …

„Dragojlina staza“ koristi se uglavnom za uspon, što već dosta govori o njenim obilježjima u smislu zahtjevnosti, strmini, težini i sigurnosti.

Kako svaka nova generacija planinara donosi sa sobom i svjetonazore svojih učitelja u kojima ne postoji jasno razrađena misao vodilja, već samo jednostavno i odmjereno postupanje, osigurani penjački put prema Okić gradu, koji su prethodnog dana gelenderima osigurali naši planinarski učitelji i prijatelji generacija i generacija planinara, ulijevao je svima sigurnost bez tjeskobe straha od visine i dubine.

Dok se pripremamo za uspon na Okić u nebu i oblacima, pričvršćivanjem štapova za uprtnjače, čvrstog veza na cipeli i količinom opreme na sebi, uz upozorenje na „kotrljajuće kamenje“ u kojem slučaju moramo odmah viknuti „kaaamen“ i tako upozoriti ostale; šumom odjekuju, da ga čuju i po putu i po azimutu, Slavekovi zadnji savjeti: „penji se glavom, pa nogama, pa tek onda rukama … pogledaj, razmisli, namjesti noge i potraži rukom sigurno uporište… održavaj razmak!“

U svakom trenutku neizbježno smo okruženi nizom prirodnih zakona. Zakon gravitacije, kretanja, dinamike … Pri penjanju po krševitim stazama, po rubu i ivici gdje priroda uređuje uzajamnost i uzvraćanje istom mjerom, shvatili smo da od svih vanjskih sila, najvažnija je sila teže. Pod silom teže podrazumijevamo privlačnost zemlje kojom privlači sva tijela u pravcu svog središta, zato je kod uspinjanja vrlo važno usmjeriti pogled prema svom smjeru kretanja – prema naprijed. Kada ste to savladali, onda ste „na pravom mjestu“

Izazov i vizija…ono je što vidimo u našim snovima. Na istom putu koji je zapamćen po nezamislivom i hrabrom, priča iz davnina „dogodila se na današnji dan“ doživljajem i novim životnim iskustvom uspona slijepog planinara Željka Brdala na vrh Okića,

Znali smo da će Željko cijelo vrijeme uspona biti osiguran užetom tako da je jednim krajem privezan za iskusnog penjača i vodiča Slaveka i u pratnji Dade, koji je uvijek uz njega, no znali smo i da se ovdje ne radi o talentu, znanju ili vještini već o viziji, upornosti, snažnoj motivaciji i osobnim karakteristikama … Vrijeme se razvuklo, sporo protječe …I dok u zraku osjećamo opasnu igru strepnje i nadanja …. po principu pravednosti, držeći se skupa, Slavek, Željko i Dado svladavaju zadnju serpentinu do stjenovitog vrha Okića, lica sjajnih od trenutka koji zablista posebnom iskrom, onim posebnim i dubokim razumijevanjem nečeg novog što može doslovno pretočiti sve spoznaje o životu, prolaznosti, usamljenosti, tuzi, ljepoti i radosti u nutrinu bića.

Zato mislim da je najljepši osjećaj na svijetu dirnutost, dotakne nas na neobjašnjiv i nezaboravan način i sasvim iznenada uzburka sve ono što je čovjek do tog trenutka bio i znao, i nakon što se sve vrati na svoje mjesto, ništa više nije isto.

Vizionari su ljudi koji svoj životni vijek potroše tražeći svoje viđenje i svoj doživljaj razumijevanja, jer razumjeti stvarnost i imati smisao u životu, ljudska je potreba.
Pomiču granice nepoznatoga i stranoga i za to im ne treba vanjska motivacija, već to nose u sebi. To nije stil niti obrazac njihova ponašanja, već staloženo i spremno idu svojim putem i ne zatvaraju put snovima i vizijama.

Takva je osoba Željko Brdal, širitelj školskog šahovskog virusa, promicatelj planinarskog duha Gojzeka i svih planinskih prijatelja …. i blagi slušatelj koji ostavlja svoje vizije svima na dar.

Stari Okić grad nalazi se na vrhu stijene piramidnog oblika (499 mnv). Prvi puta se spominje 1183. kao posjed Jaroslava Okićkog. Vrckavi proljetni zrak odvlači nam pogled prema vrhovima Plešivice (779 mnv), Japetića (879 mnv), Oštrca (752 mnv) i drugim vrhovima Samoborskog gorja …

Dok izvlačimo iz uprtnjača zamke, u mislima daleko u prošlosti, okrenuti sjajnoj nutrini vlastitoga bića, pitamo se kojim bi putem krenula povijest planinarstva bez čvorova. U rasplitanju ove čvoraste teme, na sunčanom satu iz čvorologije uz ponavljanje osmica, lađarenja, dvostrukog zateznog, prsnog naveza i onog drugog, učimo i novi čvor koji se zove PRUSIK, čvor za osiguravanje prilikom kretanja, a služi kao „kočnica u nuždi“.

S kompasom i kartom po putu i azimutu izračunali smo da je planinarski dom „Dr Maks Plotnikov“ u kojem se može prespavati (14 ležajeva), jesti i piti, na udaljenosti od 275 stupnjeva od naše stajne točke. Silaznu stazu do planinarskog doma smo „protrčali“.

Putom Dragojle sa strahopoštovanjem i divljenjem pogledavali smo prema „visećim planinarima“ koji vise nad bezdanom stijena pa je većina s oduševljenjem prihvatila poziv našeg vodiča Ivana Atraktivnog, na novu avanturu i izazov uspona po Žoharovom putu koji je osiguran sajlama i klinovima i ima obilježja alpinističke staze „ferate“. Stijena je oštra, blizu ruba, i čini nam se, nebu pod oblacima. Bez obzira što znamo da smo u većoj opasnosti što smo bliže ivici, naše nam oči govore drugačije, jer ovdje se radi o načelu uzajamnosti i spoznaji da ćeš se sada već znati snaći ako dođe do nevolje i da imaš prijatelje koji će ti u nevolji znati, moći i htjeti pomoći.

Nema malih i nevažnih pojava i stvari u prirodi. Da bi mogli dokučiti što je planinarenje i prepustiti mu se bez nesigurnosti zbog dodira s nepoznatim i drugačijim, trebate se jednostavno prepustiti ljepotama milijuna trenutaka u savršenstvu sadašnjeg, jer hodanjem po nizini ….teže je dotaknuti oblake.

Autor teksta:

Dijana Petrak