FOTOPIS iz putne bilježnice 10. 11. i 12. travnja 2015. u Bosni i Hercegovini
PONOS I SVOJINA – PRENJ
SVJETLO RIJEČI – JAJCE, MOSTAR
Vodič: Željko Novak
PRENJ – U labirintu vrhova koji se drsko uzdižu poput nebeskih kula, smješten je u svijet kraljeva i gorostasnih divova, gustih zimzelenih šuma i zaboravljene divljine. Svakom planinaru ova će „Bosanska Himalaja“ prirasti za srce jer imade tako nekih planina, koje istom otprve potrče u zagrljaj putnika namjernika, a ima i onih koje isprva zastanu u nekom neobičnom nećkanju i oklijevanju duše, kao da još nije nadošao savršeni trenutak. To je kao kada na mjestu ispunjenu i nepoznatu, među mnogim licima ugledate jedno jedinstveno, a ipak mu ne prilazite, jer mu želite prići bliskije i bliže, jer je to lice Vama sudbinskije od sviju sudbina i istinitije od svih istina Tako je i Prenj u svojoj sjajnoj opravi sunčanog listohvata nastavio nehajno blistati i mi se razumjesmo u toj šutnji suglasja. Kasnije, u sumrak, kada padnu na nj sjene zvjezdane, šapat Otiša, dah Osobca i Kamenice, miris Sivadije… kad strujama tajanstva zastruji Neretva, kad ustreptalim vrhuncima poteku rječitosti davnina, tada ja bijah djelić svijeta njegova, a on prostranstvo duše moje.
SVJETLO RIJEČI
JAJCE – Grad s mislima i rijekama svjetlosti, oblutak sunca na krovu svetog minareta i ruševinama staroga grada gdje još mirišu znaci sneni, praskozorni. Ulice teku na blagoj mirisnoj strmini kao rječice da ih dotaknu mostovi, a na njima ljudi, dragi, užurbani, kao listovi odijeljeni od tananog platna stvarnosti. Ovdje je sve izloženo, kao kruhovi u pekari. Srebro, zlato, tepisi, ćevapi, slastice .. čudan ritam stakala s darovima i uresima života.
MOSTAR – OGNJIŠTE RATOVA I CVIJET MEĐU GRADOVIMA
Ondje postoji most koji će povezati ljude nadanjima, jer mostovi…povezuju. Oni su simbol pripadanja, mostovi ujedinjuju. Pamti ovaj most taj silni trenutak kada su pogašena svjetla jednog bajkovitog doba i zapaljene baklje novoga, bez cjenkanja, s tisućama novaka i okrenutim cijevima. Ovdje je u snu umrla stara Evropa. Njihova je sudbina u kamenoj stijeni života uklesana. Ni bijegom, ni srećom, ni pameću, ni molitvama nije se otkupiti mogla…. Kakvih se lica sve nagleda. O čemu razmišlja noću. Ovi neretvanski oblutci su se već sviknuli na korak i dah, kao da ovdje vrijeme nema značenja i kao da je ova prolaznost postojanja, zastala i ostala. Ovdje je rijeka koja iz srca bosanske zemlje pronosi glasove podno vijugava druma, sve do mora. Kakva veličanstvena predaja. Koliko vjekova savršenog šapata vode što izlazi iz zemlje. Ali ono čudesno ondje su upravo ljudi. Ljudi su neobični, jasni, izražajni. Lica s pričama i životi sa srećama i nesrećama. Svi oni okusiše pitku vodu jada u dlanovima nad čaršijom i mahalama. Sjetih se one „Prvi poljubac davno zaboravljen, prvi dernek tko zna gdje je. Zagrli me i tiho se privuci da mi suzu ne vide“. Ova pjesma ima nešto od onih predivnih tuga kada je sve ovdje i sva se nebeska svjetlucanja usklade s našim otkucajima
A kada sve se smirilo, zanoćilo pod Prenjom, Veležom i Čvrsnicom, sve se tišinama prepustilo, pa poleglo u visoke trave, pod slapove Neretve i Vrbasa i drhtaje zvijezda…. Noć kao noć, tiha i sama sebi dovoljna, prekrila nas je i mašte razvezala s pramovima duše sanjive i svojeglave i lijepa se samoća pustila u svakoga od nas. Doista, vrijedilo je doći ovamo i srknuti mjericu tog čudesnog bosansko hercegovačkog sna.
A ondje su bili: Željko N., Nataša D., Nina M., Zoran M., Robert P., Daroslav Dado, Tihomir C., Neven M. i ja,
Dijana P.
Fotografije: Dijana Petrak
Fotografije: Željko Novak
Fotografije: Neven Martinis
